Stagnacija kao nazadovanje ili kao napredak

Često se može čuti da bez slobodnih medija nema ni slobodnih građana ni demokratskog društva. Da bi mediji uopšte mogli da rade svoj posao profesionalno i objektivno, neophodno je da u tome budu slobodni, bez ekonomskih ili političkih uticaja i cenzure. Na Međunarodni dan slobode medija, prof. dr Dubravka Valić Nedeljković piše o stanju medijskih sloboda u Srbiji.

U proleće 2020, po slobodi medija, Srbija je skliznula za tri mesta i tad je bila na 93.  mestu gde se nalazi i danas prema nedavno objavljenom (20. april 2021) godišnjem izveštaju Reportera bez granica (RSF). 

Da li to znači da je medijska sfera Srbije uspela, kako-tako, da ipak zadrži ne baš dobru poziciju, ili je to znak da je i dalje situacija veoma loša? 

S obzirom da listu od 87 pitanja o medijskom pluralizmu, nezavisnosti, okruženju u kome rade mediji i autocenzuri, zakonodavnom okviru, transparentnosti i kvalitetu medijske infrastrukture u pojedinačnim zemljama popunjavaju lokalni medijski eksperti, sociolozi i advokati, a njihovi odgovori se potom ukrštaju sa statistikom o nasilju nad novinarima – značili to da su pritisci na medije, kao i napadi i omalovažavanja novinara i novinarki, u proteklom periodu između dva izveštaja takvi da Srbiju kvalifikuju za to 93. mesto i dalje, ili je u pitanju nešto drugo?

„U obrazloženju ovog rejtinga se navodi da su u Srbiji novinari i dalje svakodnevno na meti vlasti i provladinih medija, podseća se na hapšenje novinarke Ane Lalić, ali i konstatuje napredak, jer je izrečena osuđujuća presuda za paljenje kuće novinara Milana Jovanovića”, piše Glas Amerike. Istovremeno „Reporteri bez granica navode da su ‘politička obećanja od prethodnih godina ostala neispunjena, da je Srbija i dalje zemlja slabih institucija u kojoj provladini mediji šire lažne vesti, gde su novinari i dalje skoro svakodnevno na meti napada vladajuće elite i provladinih medija’”. 

Ono što Srbiju verovatnu ipak drži na 93. mestu jeste zaključak izveštaja u kojem se navodi da „nezavisni mediji, mnogi od njih lokalni, i dalje pokrivaju opasne teme poput korupcije i organizovanog kriminala, bez obzira na to što su oslabljeni pandemijom i što su im uskraćena sredstva iz budžeta, data provladinim medijima”.

A kako su rangirani ostali iz okruženja, a ko su to oni lošiji od nas? Prema pisanju Danasa na listi RSF, „Kosovo je na 78. mestu po slobodi medija, Crna Gora na 104, Severna Makedonija na 90, Albanija na 83, Hrvatska je na 56. mestu, a Slovenija na 36. mestu, samo 12 zemalja od 180 ili sedam odsto, u odnosu na prošlogodišnjih osam odsto,  imaju ‘dobru situaciju’. Ova ‘bela zona’ nikada nije bila tako mala od 2013. godine”.

Da li nas teši što su ispod  nas Iran (174. mesto), Saudijska Arabija (170. mesto), Egipat (166. mesto) i Sirija (173. mesto), Kina (177. mesto), Turkmenistan (178. mesto), Severna Koreja (179. mesto) i Eritreja (180. mesto)? Dakle za nešto manje od sto mesta smo bolji od ovih zemalja u kojima, istini za volju, sloboda medija praktično i ne postoji.

Istaknimo još i to povodom 3. maja Međunarodnog dana slobode medija da su sredstva masovnog informisanja  danas u Srbiji glavna tema u raspravama o poboljšanju uslova na budućim izborima koji se očekuju 2022. godine bez kojih mnoge opozicione stranke ne žele da učestvuju u kampanji. Ističe se i traži vrlo jasno i beskompromisno kao uslov svih uslova za izlazak na izbore da, pre svega, Radio-televizija Srbije i Radio-televizija Vojvodine počnu konačno da se drže Zakona o javnim medijskim servisima (2014) a posebno člana 7 u kojem se precizira šta je javni interes pa između ostalog u tački (4) navodi „poštovanje i podsticanje pluralizma političkih, verskih i drugih ideja i omogućavanje javnosti da bude upoznata sa tim idejama, ne služeći interesima pojedinih političkih stranaka i verskih zajednica, kao ni bilo kom drugom pojedinačnom političkom, ekonomskom, verskom i sličnom stanovištu ili interesu.” 

Kako sada stvari stoje javni servisi su potpuno pod kontrolom u svom informativnom programu vladajućih političkih elita. S obzirom da je od 2. februara 2021, nakon vrlo kontroverznog izbornog procesa (dva konkursa bez odluke), ponovo na mestu generalnog direktora Dragan Bujošević i to u narednih pet godina iako je penzioner (ima 67 godina znači po isteku mandata imaće 72), može se s pravom zaključiti da je vlast sa njim zadovoljna i da ne bi pred naredne izbore htela da se izlaže riziku odabirom i „podučvanjem“ nove osobe. 

Kad je manipulacija javnim servisima tolika i takva, onda, uz sve ostalo što su novinari i novinarke i pojedinačno i kao uposlenici kritičkijih medija prema vlasti preživljavali u toku prošle godine, 93. mesto i nije tako loše, posebno što je prognoza  bila – pad, a ne stagnacija.

Prof. dr Dubravka Valić Nedeljković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *