Zašto je čitalačka pismenost osnov medijske pismenosti i zašto je važno da na ovo neprestano podsećamo u digitalnoj eri?
Poruke koje danas svakodnevno čitamo, nalaze se svuda oko nas – na uličnim bilbordima, u prodavnici, u školskom dvorištu ili na fasadama zgrada. Ali pre toga, ujutru čim otvorimo oči, verovatno ćemo ih prvo videti na društvenim mrežama. Medijske poruke u eri društvenih mreža, i eri post-istine dobijaju novo, šire značenje, budući da se više ne vezuju nužno za natpise i vesti iz tradicionalnih medija – novina, radija i televizije. S pojavom novih medija, postalo je nevažno da li ste doktor, IT stručnjak, radnik u fabrici, fizičar, srednjoškolac ili nešto drugo, dovoljno je da imate nalog na društvenoj mreži i već ste u prilici da širokom auditorijumu iznesete svoje stavove o bilo kojoj temi o kojoj nemate nikakvo predznanje.
Upravo je razvoj digitalne komunikacije stvorio prostor u kojem laici imaju jednaka prava da govore kao i eksperti, podseća komunikološkinja Jelena Kleut za emisiju Podfakt (PodFact). „Nije bez razloga post-istina nastala kao posledica onoga što se dešava, pre svega, u virtuelnim prostorima. Virtuelni prostori ujednače stvar. Vi ste glas. Vi ste nalog na Jutjubu ili nalog na Tviteru i bez obzira na to kakve diplome i kvalifikacije stoje iza vas, vi ste taj jedan glas u moru glasova”. Kleut dodaje da se u digitalnoj sferi mišljenja vrednuju popularnošću, te da je jedina mera kvaliteta nečijeg mišljenja broj lajkova, fejvova ili šerova.
U takvom okruženju, kome su upravo deca i mladi najviše izloženi, nekada i od ranog uzrasta, važno je podsetiti se da jezgro medijske pismenosti predstavlja kritičko iščitavanje medijskog sadržaja, promišljanje o pročitanom, a ne automatskog prihvatanje medijskih poruka kao ispravnih i relevantnih. Ako smo do sada shvatili da su poruke svuda oko nas, sada dolazimo do uloge čitalačke pismenosti u medijskom opismenjavanju i razvoju veština za snalaženje u tom obilju reči i poruka kojima smo neprestano izloženi. Čitanje pomaže da deca razviju veštinu kritičkog promišljanja sadržaja. Tokom čitanja, pokreće se aktivni misaoni proces kako bi bilo moguće ispratiti radnju, razumeti psihologiju likova, dokučiti misli, stavove i poruke utisnute u pozadinu teksta (Jerčić, 2018). U tom procesu, prema pedagoškinji Maji Jerčić (2018), čitaoci nastoje da dekodiraju delo, pronađu poruku i smeste ga u prostor vlastitih razumevanja. Postavljanje pitanja, interpretacija prenesenih značenja, osuđivanje ili slaganje sa postupcima likova, analiziranje uverenja i stavova autora i njihovo prihvatanje ili odbijanje – sve to doprinosi stvaranju navike pokretanja aktivnog misaonog odnosa prema sadržaju. Jerčić dalje govori i o „stupanju u interakciju s tekstom”, koje podrazumeva razmišljanje o njemu, samostalno otkrivanje, odgonetavanje i konstruisanje značenja i smisla – što se razlikuje od pasivnog preuzimanja serviranog značenja i upakovanog smisla. Ovo je objašnjeno time što knjiga ima moć da čitaoca podstakne na poistovećivanje, i saosećanje zbog čega postaje sklon da razmišljanja o onome što čita. Knjiga nas uvodi u interakciju sa samim sobom, zaključuje Jerčić i dodaje da se čitajući knjigu, navikavamo biti mislioci, a ne preuzimaoci serviranih tumačenja.
Unicef podseća na važnost čitanja sa decom od najranijih uzrasta. Upravo na taj način moguće je podstaći razvoja logičkog i kritičkog mišljenja. „Zajedničkim čitanjem razvijaju se detetove saznajne sposobnosti, logičko i kritičko mišljenje. Kroz razgovor o pročitanom dete uočava uzroke i posledice pojava i događaja, razvija veštine procenjivanja i obrazlaganja”. Zato, pre nego što počnemo kritikovati mlađe generacije kako nemaju razvijenu naviku čitanja, možda da im prvo ličnim primerom pokušamo preneti i usaditi ljubav prema knjizi.
Darija Stjepić
Reference:
Jerčić, M. (2018). Čitanje kao temelj za razvoj medijske pismenosti.
PodFact EP5: Laici kao korona influenseri. Facebook. SEE Check. 2. april 2021. Pristupljeno: 23. aprila 2021.
UNICEF. (n.d.). Čitanje sa decom.