Dnevnički eseji će se pisati tokom trajanja vanrednog stanja. Nakon njegovog završetka, sažetak odabranih eseja će biti objavljen u knjizi “Svedočanstvo o medijima u doba korone iz ugla auditorijuma”. U nastavku je prikaz eseja četvrte sedmice. Svako od vas može da učestvuje u projektu. Pišite nam: nsnovinarskaskola@gmail.com
Period: U kojoj sam sad nedelji? 06.04-12.04.2020. Preko medija do slobode
I tako, još jedna nedelja karantina sada je iza nas, a mediji su sad više nego ikad i sve više nego ikad naš prozor u svet.
Pored televizje N1 Info čije Dnevnike redovno pratim, kao i tv emisija Novi dan, Pressing, Insajder debata, televizije Nova S sa Utiskom nedelje, emisijom Među nama i dr., kao i portala http://rs.n1info.com/ i https://nova.rs/ koji su standardno odlični i dele ubedljivo prvo mesto u pogledu profesionalnog, objektivnog i zasluženog držanja (moje) pažnje. Ovaj put bacila sam pogled i na jedan od Upitnik na RTS, gde sam primetila da je u konkretnoj emisiji novinarstvo došlo u prvi plan, tako da nisam zažalila što sam to propratila.
Posle dužeg duuužeg vremena, drago mi je što me je ovih dana sa svojom programskom šemom ponovo pomalo zainteresovala i pridobila B92, i to emitovanjem moje omiljene serije Vratiće se rode koju po ko zna koji put gledam sa istim oduševljenjem kao prvi put (što bi rekao Dule Pacov – jači su od Sony korporacijeJ), ali i prijatnim izborom u pogledu filmskog programa, tu bih izdvojila jedan od meni dražih filmova – Priča o nama, nekako je pun ljubavi.
Kad smo kod filmova, festival MojOff (https://mojoff.net/) sam ispratila sa dva izuzetna filma, sa najnovijim filmom Polanskog “Optužujem” i sa pobednikom ovog online festivala, brazilskim filmom “Nevidljivi život”, jedan politički, a drugi porodična drama – u oba puno borbe iz najvećih ubeđenja, pravdoljubivosti i ljubavi, svaki na svoj način ostavljaju jak utisak. Loša vest je da se festival završio, dobra vest je da na istom portalu sledi kućni bioskop, u oba slučaja odlična ideja, sve pohvale i preporuke za MojOff od mene.
Protekle nedelje na našem malom, da tako kažem, daskekoježivotznače.net repertoaru našle su se sjajne predstave, od kojih bih posebno izdvojila predstavu Škola za žene, prikazana na youtube kanalu Ateljea 212, ali i Zlatno tele Gorana Markovića, prikazana na youtube kanalu Narodnog pozorišta, predstave koje su me poprilično nasmejale. Skakavci Biljane Srbljanović u režiji Mijač Dejana na youtube kanalu JDP-a sa odličnom glumačkom ekipom, a najjači utisak je na mene definitivno ostavio Čehovljev Ivanov, scena, kostimi, cela ekipa ali pre svega Nikola Ristanovski! Očaravajući.
Eto, tako otprilike izgleda moj karantin u protekloj nedelji gledajući kroz taj mali, a meni opet tako veliki medijski prozor. U iščekivanju nekih novih predstava, filmova, i mnogo boljih vesti…
Ponovo vam želim da budete dobro, ostanete kući (#ostanitekući) i verujete da će i ovo sve na kraju biti dobro, jer dok nije dobro, znači da nije kraj… Do nekog narednog čitanja i te #sad_bi_već_mogla_da_se_vratiš slobode… Čuvajte se i čitamo se!
Milica
6. – 12. aprila 2020. godine
Mediji u doba Korona virusa iz vizure
jedne mame koja radi od kuće.
Televizor je i ove nedelje uključen – ali slušamo isključivo radio stanice. Toliko informacija o virusu, statistika i izveštaja – postaje previše. Ok, u izolaciji smo, hajde da još nešto uradimo sa ovoliko slobodnog vremena!
- Pinterest je zaslužan da “ukrademo” poneku ideju i budemo kreativni.
- Preuzela sam aplikaciju Goodreads – pretraživanje informacija o knjigama, i žanrovima, recenzije.
- Coolinarika.com je sajt zadužen za pretragu novih, ukusnih recepata.
- I dobri stari Skype – zaboravljen u moru novih aplikacija, ponovo je ugledao svetlost dana.
Ne želim da dane provodimo ispred tv-a. Imam malo dete, potrebne su mi ideje, priznajem. Iz vrtića nam šalju linkove radijske emisije koju su pripremile vaspitačice Radosnog detinjstva: https://umrezise.com/roditeljski_kutak/carobni-kljucic/ Radio S4 emituje dečije pesme tokom celog dana.
Razmišljam, kako će izgledati prvi dan nakon vanrednog stanja. Verujem, uz manju potrošnju interneta, a mnogo veću potrošnju koraka.
Svako dobro do sledećeg čitanja.
Mila
Dnevnički zapis od 6. do 12. aprila
Nedelja puna brojki. Čitam naše novine na http://mediji.yuportal.com/ dobro. Jedni hvale uspeh u borbi protiv pandemije, drugi kude isto to. Jedni navijaju i tapšu, drugi se mrgode i grde. Ovih drugih je mnogo manje poput Direktno, Danas i može biti još neko.
Poneke odabrane vesti stavljaju prijatelji na fb stranice. Pogledam, naravno. Opet je tema slična našim medijima i reakcije su slične. Sve to zavisi ko za koga navija.
Odlučih da pogledam šta pišu po belom svetu. SNN news, BBC news… Svi prebrojavaju zaražene, smrti, izlečene. Nema drugih značajnijih tema, a i šta bi bilo? Svet je okupiran borbom za opstanak. Priroda se oporavlja. Plivaju delfini u Tršćanskom zalivu, ribice se vide u prozirnoj vodi, vrh Himalaja iz podnožje mogu da vide nakon 100 godina.
Ostaje bitka za goli život u kojoj svako na svoj način dobija pobedu dan za danom.
Ekonomije propadaju, briga za dalje se polako pojavljuje na nekoj zadnjoj strani teksta. Uskoro će doći na naslovnice, jer od nečega se mora živeti.
2B
6.4.2020 – 12.4.2020.
U toku je četvrta nedelja borbe protiv korona virusa u Srbiji.
Primećujem kod sebe pad interesovanja za sve vrste medija i ne pratim redovno dosadašnje glavne izvore informacija – drugi dnevnik na programu RTS1 i konferencije za štampu iz Palate Srbije.
Umesto toga, sve češće biram da ostanem u toku putem sajta covid19.rs. Na ovom sajtu se svakodnevno ažurira broj novoobolelih, kao i broj žrtava ovog virusa. Pored ovih podataka, na sajtu se nalaze i druge vesti vezane sa situaciju u našoj zemlji, ali i u svetu. Broj potvrđenih slučaja pratim isključivo radi procene trajanja vanrednog stanja i eventualnog uvođenja dodatnih mera predostrožnosti.
Ove nedelje je u žiži javnosti je bila vest da je sin predsednika Srbije Aleksandra Vučića oboleo od Covida 19. Nakon ove informacije, medijska scena Srbije se pretvorila u rat između opozicionarskih novinara i onih koji su pobornici vladajuće strukture. U odbranu predsednika stao je i ministar zdravlja Zlatibor Lončar. On je tokom gostovanja u emisiji OKO na RTS1 izjavio da preuzima odgovornost u slučaju širenja zaraze koja bi bila posledica nesprovođenja mere samoizolacije osobe koja je bila u kontaku sa zaraženim. Ovakva reakcija nadležnih je uznemirila većinu građana i dovela u pitanje konzistentnost odluka koje se donose, kao i integritet samog predsednika koji ne poštuje propisane savete stručnjaka u cilju suzbijanja širenja zaraze.
Privuklo mi je pažnju gostovanje dr Zorana Milivojevića, istaknutog psihoterapeuta i autora brojnih knjiga, na Happy televiziji. On je bio gost emisije Posle ručka sa dodatkom – u karantinu, a tema je glasila „Kako ostati mentalno zdrav u vreme karantina“. Budući da me interesuje sve na temu psihologije i da smatram da bi javnost trebalo više da se pozabavi ovom temom i pomogne građanima da se prilagode specifičnim i nesvakidašnjim uslovima, zadržala sam se na ovom programu. Voditeljka i urednica emisije Jovana Grgurević nije postavljala pitanja koja se tiču očuvanja psihe tokom izolacije i na koja bi dr Milivojević mogao gledaocima da uputi savet o tehnikama koje mogu primeniti ukoliko osete negativne emocije. Pitanja su se ticala uglavnom mera koje je donela Vlada Republike Srbije, zašto ih građani krše, kakav je mentalitet našeg naroda i odnos prema vlasti. Sve to je bilo prožeto povremenim prekidom konverzacije sa gostom, kako bi se prikazao neki od smešnih video snimaka koji ovih dana kruže internetom. Mišljenja sam da se ovi snimci nisu uklapali u koncept razgovora koji je vođen sa gostom koji je stručnjak u oblasti psihoterapije. Smatram da, iako vođena dobrom idejom, voditeljka nije pripremila set pitanja koji bi odudarali od onih koji se svakodnevno postavljaju i komentarišu. Ovo gostovanje ja za mene negativan primer. Neadekvatna pitanja su za posledicu imala neiskorišćen pun potencijal dr Zorana Milivojevića kao sagovornika.
Jedan od pozitivnih primera je emisija „Sasvim prirodno“ Jovana Memedovića na kanalu RTS1, koja se emituje nedeljom. Na trenutak sam uspela da se izmestim iz realnosti i da uživam u prirodi i avanturama kroz koje nas je Memedović vodio. Ovo je bila zanimljiva emisija i blagotvorno deluje na mene kada pratim nešto što me podseća na normalan tok života, koji svi nestprljivo iščekujemo.
Lični zaključak je da kod većine građana polako dolazi do prezasićenja informacijama o koronavirusu i borbi protiv istog. Ljudi se okreću sopstvenim interesovanjima u slobodno vreme, u nadi da će se uskoro okončati vanredno stanje.
Mina Stojanović
6 – 12.4.2020.
U četvrtoj nedelji, koliko sam u izolaciji (65+) više mi se ne čita ništa o epidemiji. Možda je to prirodna reakcija na pritisak i neizvesnost koju izaziva, ne samo epidemija, nego i i sve što se kod nas u vezi sa njom događa na političkoj sceni. I nepodnošljivog osećaja pasivnog trpljenja. I pored zasićenja dnevnim podacima o širenju zaraze, pratim redovne konferencije za novinare lekara u 15 časova koju N1 direktno prenosi. To je prilika da čujem pitanja i komentare novinara, koja je, nažalost ove nedelje ukinuta odlukom da novinari ne prisustvuju konferenciji za novinare. Čini mi se da je briga za zdravlje i bezbednost novinara samo izgovor, a da su prave namere donosilaca ove odluke – sprečavanje novinara da pitaju. Zato su još značajniji kritički tekstovi u novinama, pre svega u listu Danas koji redovno pratim. Na taj način mogu da promišljam situaciju u kojoj smo i pozadinu odluka koje se donose. „Priče iz karantina“ koje u Danas-u objavljuju javne ličnosti pomažu da vidim kako drugi proživljavaju ovo što nam se dešava, ali i uporedim sa tuđim iskustvima i razmišljanjima sebe i svoje prilagođavanje nametnutim okolnostima. Naravno, tekstovi autora koji redovno objavljuju u Danas-u su uvek zanimljivi i pomažu da probleme sagledavam iz različitih perspektiva ili da potvrde moja razmišljanja.
I ove nedelje sam u nekoliko navrata pogledala informativne emisije, odnosno vesti na TV stanicama u regionu (RTL, Nova) da vidim kako drugi pristupaju rešavanju problema izazvanih epidemijom. Dobro je da imamo takvu priliku jer nam pruža mogućnost za poređenja.
Tražim tekstove u kojima autori pokušavaju da promišljaju o tome šta sledi posle prestanka pandemije. Pronalazim ih u NIN-u, Nedeljnik-u koji je objavio intervju sa Fransisom Fukujamom koji najavljuje kraj neoliberalizma.
Moj izbor su i dalje: TV N1 – Novi dan, Portal Nova RS, TV Nova S: Mentalno razgibavanje, Među nama, Utisak nedelje, 24 minuta sa Zoranom Kesićem. I za relaksaciju – serijski programi i filmovi. Pomažu da se malo pobegne od stvarnosti i „crnih“ prognoza o životu nakon pandemije
Danica
6-12. april 2020. Godine
Praćeni mediji:
- Portali: N1, Radio 021, Autonomija, Nova.rs, Glas Amerike i Slobodna Evropa
- TV: N1, RTS1, RTS3, RTV i NovaS
- Dnevne novine: Danas
- Filmovi i serije: HBO GO
- Društvene mreže i platforme: Facebook, Twitter, YouTube, Bookmate
Shvativši da sam najviše umorna od istih, ponavljanih, po pravilu, loših vesti, ove sedmice sam pokušala da se ‘izmestim’ iz stvarnosti. I to tako što sam se posvetila gledanju pozorišnih predstava koje se emituju online na YouTube-u i svake večeri sam ‘išla u pozorište’. Odgledala sam tako neke od najpoznatijih predstava Srpskog narodnog pozorišta, Narodnog pozorišta, Ateljea 212, Jugoslovenskog dramskog pozorišta i Hrvatskog narodnog kazališta. Takođe, iskoristila sam priliku da isprobam i platformu Bookmate koju je Telenor besplatno otvorio za svoje korisnike i otkrila pravo bogatstvo knjiga koje su na ovaj način dostupne za čitanje u elektronskom obliku. Konačno sam ponovo počela da čitam!
Ipak, i pored ovih odluka i promene navika, redovno sam pratila konferencije za medije u 15h, čitala preglede vesti i tekstove o aktuelnostima u protekloj sedmici. Čini se da je definitivno potvrđeno dosadašnje pisanje tzv. nezavisnih medija (dnevni list Danas je, npr, početkom posmatrane sedmice imao i veliki naslov i tekst na naslovnoj strani) o tome da je predsednik Republike Srbije uveliko u kampanji. Tako je, uprkos zabrani okupljanja i pored toga što mu se sin razboleo od koronavirusa, ove sedmice bio u Novom Pazaru i Nišu. S druge strane, opozicija je tražila da sve pristigle donacije budu transparentne da bi se tačno i jasno videlo kolike su donacije Evropske unije, Kine, Rusije i drugih zemalja i drugih donatora. Ovo su, osim N1 i Danasa, drugi mediji ili zanemarili ili šturo ispratili.
Osim ovoga, početkom nedelje u centru pažnje bile su i analize ekonomskih mera koje predlaže Vlada Republike Srbije. Stručnjaci koji su gostovali na N1 televiziji mahom su saglasni da ove mere nisu dobre, da su pogrešne ili da su nedovoljne.
Mimo vesti o koronavirusu, Slobodna Evropa i Glas Amerike pridružili su se N1 televiziji i Medijskom portalu Radija 021 analizirajući odluku društvene mreže Twitter da ugasi osam i po hiljada naloga podržavalaca vladajuće stranke (SNS) u Srbiji. Ovaj nesvakidašnji čin ipak je imao samo pažnju tzv. nezavisnih medija. Nisam primetila vest o ovome ni u jednom tzv. prorežimskom mediju.
Dve vesti koje su, čini mi se, zaokupile najveću pažnju medija u ovoj sedmici bile su zabrana poljoprivrednicima da obavljaju svoje poslove i mera kojom im je dozvoljeno da se kreću i rade i tokom policijskog časa; a druga vest je informacija da će policijski čas od ovog vikenda trajati 60 sati, odnosno od petka u 17h do ponedeljka u 5h. Ova informacija izazvala je burne, nepodeljene reakcije u javnosti i negodovanje kao nikad do sada.
Ipak, po prvi put pojavile su se, iako još bojažljivo i paušalno, i najave da je moguće da od maja postepeno krene ukidanje vanrednog stanja. Mediji se nisu preterano i u većem obimu bavili ovom temom.
Pojedini mediji, poput N1 i Danas-a, ali i RTS1 podsetili su na godišnjice (i dalje do kraja nerasvetljenih) smrti Dade Vujasinović i Slavka Ćuruvije.
Sedmicu smo završili najavom da će od sada redovne konferencije za medije o stanju sa koronavirusom biti održavane – bez novinara. Ovome su pojedini mediji, poput N1 i drugih tzv. nezavisnih, posvetili veliku pažnju. Osim njih, drugi mediji se nisu bunili zbog ovakve odluke za koju je obrazloženje bilo – da su je novinari, reporteri i snimatelji sami tražili zbog svoje bezbednosti.
Obrazovni program koji se emituje na RTS3 i RTV i dalje zaslužuje ocenu(10).
Što se filmova i (posebno) serija tiče, moja preporuka je i dalje za HBO GO platformu gde sami birate kad i šta ćete gledati. Moja preporuka su serije Sluškinjina priča, Godine i godine, Vavilon Berlin, Mladi papa/Novi papa…
Najvišu ocenu i dalje dobija N1 i za televizijski program i za portal, visoke ocene (ali ne i najviše zbog odluke da ubuduće budu bez prisustva novinara) dobijaju konferecije za medije ‘struke’ u 15h, kao i obrazovni program na javnim servisima (RTS i RTV).
Svim medijima nedostaje optimizma i lepih vesti i drugačijih, raznovrsnijih tema, ali s obzirom na to da ih nedostaje u ovim vremenima, nije za preveliku kritiku.
Maja
06.04. – 12.04
Izuzev onih rijetkih sadržaja koje inače pratim na TV-u, nemam nikakav poseban plan niti strategiju. Vijesti ne gledam ionako, sve što me zanima nađem “online” pa provjerim iz više izvora, pronađem gdje je o nečem važnom i(li) zanimljivom objavljeno više. Ostalo je zapravo – što naleti. I da, TV ni u “doba korone” ne gledam danju.
Svakog ponedjeljka u devet na prvom programu HTV-a pratim treću sezonu odlične hrvatske serije Novine. Prošlog tjedna napravio sam iznimku pa sam na HTV 3 “bacio pogled”, ali kratko, na “TV školu”. Nemam u kući nikoga školskog uzrasta pa nemam pojma koliko je ta prislina nastava na daljinu uspješna, ali se nadam da će biti provedeno istraživanje o tome. Nadam se i da netko snima dokumentarac na tu temu.
“Junaci našeg doba” dokumentarni je serijal o igračima hrvatske nogometne reprezentacije koji su preklani osvojili drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu. Uz to što primjećujem da je naslov serije očekivano patetičan i neprimjereno aludira na naslov Ljermontovljeva romana koji je klasično djelo ruske književnosti teško da mogu išta reći o ovom proizvodu “iz kućne radinosti” hrvatskog javnog medijskog servisa.
“Štivo” za nezahtjevnu “karantensku” publiku
Naime, gledao sam samo po nekoliko nasumce odabranih minuta dvaju nastavaka i kao da sam gledao sve. Hoću reći – ne gleda mi se više. Nesumnjivo je to dobro pogođeno “štivo” za nezahtjevnu “karantensku” publiku. Em reprezentacija, em nogomet, em podsjećanje na veliki uspjeh. U kombinaciji sa emitiranjem snimki utakmica diže adrenalin i vjerujem kako na mnoge djeluje tako da im je lakše podnijeti izolaciju. Ja izolaciju ne podnosim teško niti bez toga.
Kriminalističkih serija ima i inače mnoštvo u TV programima, a izbor je još veći ako poput mene imate baš mnoooogo kanala. Znam, čini se malkice čudnim da netko tko TV gleda rijetko i najčešće bez plana ima pretplatu na velik broj TV kanala. U svoju obranu mogu reći jedino da volim imati izbor pa makar ga i ne koristio često a i naprimjer tekmu Real – Barcelona ili dobar film više volim pogledati sam doma nego u kafiću. Iako filmove zapravo i dalje najviše volim gledati u kinu. No, kao što svi znamo, to trenutno nije moguće.
A da, krimi serije. Iako je izbor velik zapravo i nije jer su mnoge slične. Prošlog tjedna sam pogledao jednu ili više epizoda Crne liste i Zaboravljenog zločina. Obje su američke i, kao i obično, riječ je o epizodama iz prethodnih sezona. Crna lista mi je nekako najpristojnije odrađena od onoga što se trenutno nudi, pogotovo nakon što je završeno emitiranje polit-krim serija Amerikanci i Domovina.
Odoh “šarati” po TV kanalima (što i vama želim)
Zaboravljeni zločin volim pogledati iz dva razloga. Prvi je što je na programu tek oko ponoći i idu dvije epizode za redom pa ne moram prebacivati kanale. Drugi je razlog što, unatoč činjenici da je riječ o klasičnom TV proizvodu u svojem “fahu”, scenaristi su si dali truda pa zapleti nisu baš najjednostavniji i najočekivaniji a postupci likova slijede psihološku logiku. Malo li je?
Od humorističkih serija još uviejk se ponekad “zakvačim za stare epizode “Dva i pol muškarca” kad je još u ekipi bio Charlie Sheen (također uglavnom zbog toga što se prikazuje dovoljno kasno, a i zbog Charliea ), ali u pravilu više volim britanski nego američki humor. Prošlog tjedna gledao sam i nekoliko odličnih filmova iz raznih razdoblja i različite tematike no uglavnom onih koje sam već vidio najmanje jednom (Ja ću budan sanjati, Do posljednjeg daha, Mračna rijeka…).
Onima kojima je dostupan hrvatski kanal Kino TV preporučujem ga. To je filmski kanal na kojem se većnom emitiraju relativno novi filmovi koji nisu blockbusteri, ali su vrlo dobri.
A sad, već je gotovo ponoć. Odoh upaliti TV, “naoružati” se voćem i tekućinom pa malo “šarati” po TV kanalima (što i vama želim).
Saša Leković
Četvrta sedmica vanrednog stanja (6 – 12. aprila 2020.)
Kažu da je ovo četvrta nedelja, ali za koga? Ja sam se samoizolovala i samokarantinizirala nekih nedelju dana pre nego što sam se kao pripadnica 65+ kategorije našla na istom mestu, tj. iza zatvorenih vrata, ali ne više sopstvenom voljom nego snagom javne mere. Dođe mi skoro isto, uopšte ne izlazim. Bila sam do sada samo jednom, prošle subote, u onoj dozvoljenoj tzv. penzionerskoj kupovini. U međuvremenu sam dobro čini mi se, organizovala plaćanje računa i donošenje potrepština, uglavnom pun mi je frižider, nemam nikakvog razloga da se žalim.
Od pre neki dan platila sam i donošenje dnevne štampe, što me posebno raduje. Stiglo mi je i LiceUlice na koje sam se ranije petplatila i dostava eto funkciniše. Sveža štampa mi je nekako, simbol normalnog života, ne samo izvor vesti koje inače i dalje pomno pratim na tv programima i preko interneta. U stvari, živim između tri ekrana, laptopa, telefona i televizora. Znam da nije zdravo, ni za mentalno, ni fizičko zdravlje, ali mi se čini da nemam baš neki veliki izbor. Da ostanem neobaveštena, radi nekog tobožnjeg unutrašnjeg mira, kao što čujem neke savete, uopšte ne dolazi u obzir. I dalje čitam stare novine, to mi je novostrečena navika u ovoj izolaciji, koja mi baš prija.
Vrlo uočljiv porast hostiliteta prema svima drugima i različitima, delimično zahvaljujući i netolerantnom javnom diskursu ponekih zvaničnika, a delimično i usled opšte anksioznosti, neizvesnosti, višestruko otežanim uslovima života za sve, širenju zaraze i straha od nje, ograničenosti izlazaka i obavljanja redovnih aktivnosti, tipičnog mehanizma traženja „krivca“ za opšte nedaće i sl.
Primećujem uočljiv porast mizoginije u medijima i društvenim mrežama, posebno izražen protiv žena na javnim funkcijama. Kao da je jedino mišljenje muškarca u ovo vreme relevantno i kao da nema (ne sme ni da ih ima) stručnih žena čije bi mišljenje o bilo čemu moglo da se smatra relevantnim, kao da se očekuje da žene jednostavno zaćute i puste muškarce da vode „stvari“. Kao da je ova situacija „muški posao“ u koji žene ne treba da se mešaju. Kao da jedino mogu da „prođu“ samo one koje čitaju vremensku prognozu i voditeljice kviza Slagalica. Druge se dočekuju „na nož“ otvorenog seksizma. To se pogoršava. Sada po društvenim mrežama leti intersekcionalna mržnja. Isprepletene su mržnje, nacionalizam, mizoginija, homofobija, antisemitizam, sve zajedno, olično u pitanju, ko nama ovde sada (misli se, poštenim, pravoslavnim Srbima koji hoće da se okupe u crkvama za Uskrs uprkos opasnosti od širenja zaraze) diktira mere u vreme pandemije, jedan Jevrejin, jedna lezbejka, i jedna Cicolina/plavuša. Prestrašno je i da se komentariše.
Imala sam naravno, kao i svi, i ja moj najgori momenat, onog čistog očajanja, kada se čoveku čini da se sve srušilo. Privikla sam se na sva ograničenja date situacje, izmislila i primenila neke svoje strategije, čini mi se i mudre i efikasne, i onda je došao udarac! Nestala je u subotu internet konekcija, baš uoči dogovorene internacionalne diskusije preko zoom platforme. Mobilni telefon mi je ipak bio konektovan ali samo preko tzv. paketa koji je na žalost tanak. I TV program je ostao, ali fiksni telefon i računar više nisu bili povezani ni sa kim, ni sa čim, mrak i tišina. Nisam znala o čemu se radi, da li me je neki provajder isključio, da li se nešto pokvarilo, i ako da, gde, kod mene, u zgradi, bloku, celom gradu? Posle više od jednog dana, signal se vratio, bila je stvarno neka havarja, popravljeno je. Ali tada rođeni strah je ostao, strah da se ostane u totalnoj izolaciji, u totalnom komunikaconom mraku. Kada se uveče probudim, prva stvar je da pogledam da li telefon funkconiše, pa da mogu mirno da nastavim da spavam, a isti ritual i isto olakšanje dešava mi se svako jutro, kada konstatujem da sve radi, da su sva tri ekrana dostupna.
Radim i dalje neke recenzije, neke analize, tekstove, prevode, taman neke završim, dobijem molbu da uradim neke druge, koje uglavnom prihvatam. I to mi sve solidno podržava iluziju normalnosti.
Imala sam i momenat velike sreće: kada su mi istog dana stigle maske, i one apotekarske i one šivene, pamučne. Smatrala sam i smatram da su mi neophodne ako želim da počnem da poručujem neke proizvode zelene pijace, i one pčelinje, i od kozjeg mleka i sl. Pa kako je i beskontaktna dostava u stvari ipak, rizična bez maske minimum, uzdržavala sam se da poručujem razne stvar koje bi mi nesumnjivo, ulepšale život. Polako ću početi.
I da, brinem, kao i svako u ovo pandemijsko vreme. Brinem za brata koji je pneumoftiziolog i radi u kovid ambulanti, dakle na prvoj liniji susreta sa potencijalno zaraženim, u svom vojvođanskom gradu Kuli. Tumači rendgen snimke, to mu je zaduženje. Na pitanje da li se plaši, kaže, pa celog života radim sa TBC pacijentima, i nisam se zarazio, čuvam se. Jedino ga je strah ga je da neka „viša vlast“ ne otkrije koliko mu je godina (76 u junu), pa da ga pošalju kući. Strah ga je i za mene, kaže, Beograd je opasno mesto, zaraza se brzo širi, stalno me upozorava na dezinfekcione mere, o neizlaženju da ne govorimo. Sve slušam i sve primenjujem. Brinem i za dve prijateljske porodice u Ćupriji, zaraženi su, ali su u kućnoj izolaciji, dakle u blažoj su varijanti zaraze, snimaju zajedničko pevanje.
Nisam još počela da čitam knjige koje sam na početku spremila, misleći da ću uskoro početi sa tom vrstom aktivnosti. Spremila sam i turističke vodiče koje sam kupovala u svakom gradu i zemlji koji sam posetila poslednjih decenija, i koje sam uglavnom, prelistane ali ne i pročitane slagala u kutiju za bolja vremena, koja izgleda još nisu došla za mene. Ali nikako da stignem, vreme mi je kratko, svakodnevna logistika preživljavanja, plus uobičajen rad na tekstovima, plus neuobičajeno intenzivirane komunkacije svih vrsta, plus, praćenje zbivanja na „tri ekrana“, pojedu mi ceo dan.
U toj intenziviranoj komunikaciji, primetila sam da bez dogovora ili plana, prećutno svi i sve nastojimo da nasmejemo druge, pa delimo šaljive sličice, aktuelne slogane, emotikone, viceve vezane za pandemiju, dogovaramo se da meditiramo sve zajedno u patikama, pravimo planove za postpandemijsko vreme, šta ćemo prvo a šta sledeće uraditi, pa sve po redu, roštiljska mesta, sladoledi u kofama, frizerske intervencije, masaže, bazeni, banje, šetnje pored reka, vožnje bicikla…
Na kraju, ovih dana se sve manje osećam kao Ana Frank što je bilo u početku izolacije, a sve više kao Olga Tokarčuk. Evo malo misli Olge Tokarčuk koje svima delim ovih dana i preko društvenih mreža i mejlom:
„Moja introverzija, dugo gušena i mrcvarena diktatom hiperaktivnosti ekstrovertnih tpova , stresla je sada prašinu sa sebe i izašla iz ormana. Zar se nismo u stvari vratili normalnom ritmu života? Zar nije pogrešno optuživati virus za remećenje norme, zar naprotiv, nije li baš ondašnji, predvirusni hektični svet bio nenormalan? Strah od virusa automatski je aktivirao najprostije atavističko uverenje da su krivi nekakvi stranci i da su oni uvek ti koji odnekud donose opasnost. U Evropi je virus „odnekud“, nije naš, tuđ je. Tako su i u Poljskoj postali osumnjičeni svi povratnici iz inostranstva. Virus svedoči: granice su žive i dobro se drže. Bojim se takođe, da će nam brzo osvežiti sećanje na još jednu staru istinu – koliko je mnogo nejednakosti među nama. Jedni će odleteti privatnim avionima u kuće na ostrvu, ili šumsku osamu, a drugi će ostati u gradovima da opslužuju vodovod i elektrane. Treći će rizikovati zdravlje radeći u prodavnicama i bolnicama. Pokazao nam je da naša grozničava mobilnost ugrožava svet. I evocirao je pitanje: šta mi to, u stvari tražimo? Sedimo kod kuće, čitamo knjige i gledamo serije, a u stvari traju pripreme za velike bitke za novu stvarnost koju čak ne umemo ni da zamislimo i polako shvatamo da ništa više neće biti isto kao što je bilo.“
Zorica
06 – 12. april
Prethodna nedelja protekla je, čni mi se, u duhu tolikog-kolikog optimizma. Počelo se najpre govoriti o slabljenju mera u nekim evropskim državama što je inspirisalo naše novinare da i sami počnu da postavljaju pitanja ima li šanse da se epidemija približava kraju i da li će biti slabljenja mera.
Izgleda kao da su i sami lekari na konferencijama iznosili prognoze da se kraj epidemije nazire, što unosi jedan polet među građanima. Bilo je reči i o tome kada će se ukinuti vanredno stanje, te su iznesene različite interpretacije kada bi bilo pametno da se to učini. Potegla se priča i o eventualnim smanjenjem mera za pravoslavni Uskrs.
Moje informisanje je isto i jednako skromno kao i prethodne nedelje. Pratila sam portale 021, N1 i po koji tekst BBC-a na srpskom i emisiju na Prvoj. Iskreno, tokom ove nedelje ni jedan tekst mi nije ostao naročito upečatljiv. Pratila sam stanje u inostranstvu – u Italiji, Španiji, Velikoj Britaniji. N1 je do sada najviše ispunjavao tu moju potrebu za vestima iz Evrope. Ono što primećujem da nedostaje jesu vesti o stanju epidemije iz država iz susedstva. Naime, izveštava se dovoljno o državama bivše SFRJ, ali nisam nailazila na vesti o stanju epidemije u Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Albaniji što takođe smatram kao informacije od javnog značaja za nas sa obzirom da su to takođe države sa kojima se graničimo i u koje mnogo ljudi iz Srbije putuje, pa čak i da bi radili u nekima od njih.
Ove nedelje više sam se osvrnula na traganje za informacijama na društvenoj mreži Jutjub. Jedna od vlogerki iz Londona koju pratim objavila je da je patila od korone, te opisala kako je njena borba sa tom bolešću izgledala. Iako se ona vodila kao da ima slabe simptome, zaključujem da i ovakvi simptomi ipak jesu subjektivno teški za čoveka koji se u datoj situaciji nađe.
Mislim da su takve ljudske priče onih koji su preboleli koronu korisne, i mediji bi takođe mogli da kontaktiraju ozdravljene da podele svoja iskustva sa građanima. Jedan od primera medija koji su pozvali osobu koja je ozdravila jeste televizija Prva. U jednoj od njihovih emisija, Biljana Srbljanović ispričala je svoje iskustvo kako izgleda lečenje od Kovid-19. Smatram da je ovakva praksa dobra jer često one lične priče umeju da imaju veći efekat na ljude nego brojke i statistike, te da uspešnije pošalju poruku koliko je važna prevencija.
dvadesetpetogodišnjakinja iz provincije
6. april – 12. april 2020. Sankcije: 4. sedmica
“Pan metron ariston”, ova starogrčka poslovica ukazuje da treba raditi “sve sa merom”. Kako ni naši, a bogami ni mediji u svetu, nisu naučili ovo sveto pravilo, pa su nas toliko pritisnuli samo jednom istom temom “pandemija korone”, da je po zakonu akcije i reakcije, ili narodski rečeno “što pripušiš jače, to jače odskače”, planetarni auditorijum počeo da se skriva u nišama različitih “nekoronarnih” ponuda, kojih, istini za volju, i nije tako malo, posebno na internetu. Dakle cilj je jednostavan: spasiti zdrav razum, a time i ojačati i duh i telo, kako bi se sačekalo, doduše kod kuće kao heroj, da sve nekako prođe, a sve prolazi, “Panta rei”, slažemo se sa Heraklitom, zar ne?
E tako sam i ja četvrtu sedmicu korone odustala od svog dnevnog medijskog menija i preselila se u pozorišne i koncertne sale, virtuelno naravno, uz pokoji tradicionalni medij koji sam ipak po automatizmu pratila.
Kada su tradicionalni mediji u pitanju opet Drugi program Radio Beograda i odlična emisija o američkoj mecosopranistici Džojs Didonato, dobitnici najprestižnijih međunarodnih nagrada među kojima i ona za najbolju interpretaciju Rosinija. Ne samo da je muzička ponuda njenih rola u ovoj emisija bila izvrsna, već smo imali priliku da čujemo i razgovor sa ovom operskom divom, dakle retko zadovoljstvo.
Drugi dobar potez javnog servisa Srbije, Radio Beograda 2, je dokumentara reportaža u formi razgovora sa nadbiskupom Beogradskim monsinjorom Stanislavom Hoćevarem, na Veliki petak po Gregorijanskom kalendaru, o Srbiji kao mostu između istoka i zapada. Ekumenski.
Na istom talasu odličan dramski program. Radio drama kao žanr, posebno sa izvrsnom režijom i vrhunskim glumcima više nije, na žalost, sa premijerama toliko prisutna u radijskoj ponudi na srpskom jeziku. Ovo što sada slušamo su uglavnom izvrsna ostvarenja upriličena još od kraja sedamdesetih do kraj osamdesetih, nakon toga slabo šta. Radio drama je skupa i više nema kadra za ovaj ekskluzivni radijski žanr. Protekle sedmice dve reprize iz ovog opusa Radio Beograda su mi ulepšale veče, ukazujem pre svega na “Avanture Edgara Alana Poa” u režiji Nađe Janjetović iz 1981. sa izvrsnom glumačkom ekipom koju su predvodili Slavko Simić, Petar Kralj i Svetlana Bojković.
Još jedan u našoj medijskoj praksi zanemaren žanr “polemika” emitovana je na Radio Beogradu 3. Reč je o polemici između Mišela Fukoa i Noama Čomskog iz davne 1971. godine o “Ljudskoj prirodi: pravdi protiv moći”. Izuzetan tekst u veoma dobroj interpretaciji vrhunskih spikera Radio Beograda, još jednog zanimanja koje moderni mediji ne poznaju, nažalost.
Kada je umetnička muzika u pitanju vredna hvale je inicijativa “Distancirani zajedno” Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada koje je okupilo u virtuelnom svetu muzičare (30) i pevače (22) iz četiri zemlje (Novog Sada/Srbije, Italije, Turske i Kine) koji su uspešno izveli Betovenovu Odu radosti pod dirigentskom palicom Italijana Andreasa Solinasa. Osim toga takođe izuzetan potez najpoznatijeg svetskog tenora Italijana Andrea Bočelija koji je za svetski auditorijum na dan Uskrsa po Gregorijanskom kalendaru održao “u” i “ispred” milanske katedrale Duomo polučasovni onlajn koncert, u pratnji samo orguljaša, pod motivacionim nazivom “The Hope”. Izvedbu su pratili snimci praznih ulica Bergama, Milana, Rima, Pariza, Londona. Vrlo potresno, posebno scena Bočelija samog u ogromnoj praznoj katedrali Duomo kako peva Ave Marija.
TVRTS2 nam je priuštila reprizu fascinantnog koncerta “Leto u Šenbrunu” (Beč, Austrija) nažalost u kasnim večernjim satima tako da je teško koncertni podmladak, koji sad možemo da negujemo, mogao to da sluša.
Za RTS, pre svega Radio Beograd 2 i 3 ocena 10. Iako su ovu ocenu dobrano zaslužile prethodne generacije angažovanih u Radio Beogradu, koje su realizovale premijere ovih repriza.
I nakon svih pohvala, nekoliko uredničkih promašaja. TV Pink je emitovao razgovor uživo sa već medijski dobro poznatim članovima kriznog štaba doktorom Nestorovićem i doktorkom Kisić Tepavčević. Sam razgovor je bio u maniru svih ostalih sličnog tipa, ali ono što je potpuno pogubno je to da se TV Pink odlučila da hromaki (pozadina sagovornika) bude u katastrofičnim animiranim krupnim slikama virusa korona u drečavo crvenoj i crnoj boji. Senzacionalističkije i agresivnije studijske scene ne sećam se u našoj novijoj istoriji televizije. Naprosto gledaci nisu mogli “da dišu”, a kamoli da prate razgovor, koji je bio čak umirujući kada je situacija sa korona epidemijom kod nas u pitanju, toliko je taj mizanscen pritiskao. Jako loša odluka kreatora vizuelnog identiteta emisije. Pink: ocena (1).
Druga, ne tako dobra urednička odluka, ovog puta ugledne TV N1 je da skoro ceo termin centralnog večernjeg dnevnika u subotu praktično posveti različitim pričama o novinarima i novinarstvu. Najpre o odluci Vlade da se konferencije za novinare u 15.00 odvijaju bez novinara. Dakako da tu odluku Vlade ne mogu baš da razumem, jer je smisao konferencije za novinare dijalog novinara i javnih subjekata, no kako god taj deo emisije u kojem je obrađena tema od izuzetnog javnog interesa, nije urađen sa dužnom novinarskom pažnjom, nedovoljno osmišljen i promišljen. Isto tako nije pogodio poentu ni beskrajno dug intervju sa novinarkom koju je policija onemogućila da obavi posao u Kosovskoj Mitrovici. Činjenje policije je, bez dileme, za javnu osudu. Međutim, žanrovski to je urađeno neprofesionalno, čime je izgubila na snazi cela namera da se ovakvi postupci izvršne vlasti u Kosovskoj Mitrovici obelodane i osude. Na kraju je gotovo smandrljano obeležavanje godišnjice ubistva Slavka Ćuruvije. Kažem to, između ostalog, i zato što nije najbolja praksa da se izjave iste osobe iskoroiste za dva različita tematska segmenta u istoj emisiji. To me podseća na neprofesionalnu praksu provladinih televizijskih kanala (mislim na Pink) kada sa iste konferencije za novinare iseckaju nekoliko predsednikovih kratkih citata i od toga naprave nekoliko zasebnih “rubrika” i plasiraju ih u raznim blokovima iste emisije. Nema opravdanja da televizija, koja neguje upravo visok profesionalni standard, uradi ovako nešto. Dakle, ove sedmice za N1: ocena (3).
Za “Svedočanstvo o medijima u doba korone iz ugla auditorijuma” NNS-a pasionirana medijska konzumentkinja DNV
6. april – 12. april 2020.
Posmatrani mediji:
- Desno orijentisani tabloid Daily Mail www.dailymail.co.uk
- Tabloid The Sun www.thesun.co.uk
- Dnevni list Gardijan www.guardian.co.uk
- Nacionalni javni servis BBC , televizijski kanali 1. i 2. kao i web stranica www.bbc.co.uk
- Povremeno Nezavisna Televizija ITV www.itv.co.uk
Ovonedeljni monitoring završavam mišlju da sam bio prestrog prema većini naše, balkanske štampe za koju sam, sve do prošle sedmice, mislio da je najgora, najudvoričkija, najbezobzirnija. Nije se ona poboljšala, da se razumijemo, već sam naišao na goru, udvoričkiju i bezobrazniju, britansku štampu, sa časnim izuzetkom Gardijana. Nije da nijesam bio svjestan njenog nivoa kvaliteta, ali me najiskrenije iznenadilo potonuće i gubitak bilo kakvih kriterijuma, stvaranje onog što mi rado nazivamo kultom ličnosti, ogromno udvorištvo prema centrima moći i svojevoljno odricanje od svoje kontrolne uloge. Znate, mnogi mediji kod nas kao i sami novinari nerijetko odstupaju od „pravog novinarstva“ i novinarske etike jer moraju da rade pod pritiskom ili prijetnjom različitih centara moći, najčešće od strane ljudi na vlasti. Međutim u Britaniji to ne postoji, ovdje se mediji povinuju centrima moći iz čistog zadovoljstva i naravno eventualne koristi koji ima takav način izvještavanja može donijeti. Slučaj je htio da početak ovonedeljnog monitoringa koincidira sa odlaskom korona virusa inficiranog britaskog premijera Borisa Džonsona u bolnicu, zbog ozbiljnog pogoršanja zdravstvenog stanja. Situacija koja se svuda smatra alarmantnom, a u Britaniji posebno, gdje se broj preminulih uvećava velikom brzinom, čemu je doprinijela kratko praktikovana strategija „imunizacije krda“, strategija koju je isti taj Boris Džonson sa ponosom hvalio.
Ipak, zabrinutost za zdravlje premijera i redovno izvještavanje o tome zamijenilo je mnoštvo tekstova o Džonsou kao heroju koji strada u ime svih nas. Bizarni naslovi tipa „On je zbog vas radio mnogo, sada se molite za njega“ , „ Boris je heroj“ , „Boris je fajter, sve je pobijedio, pobijediće i ovo“… Naravno, najveće razočaranje došlo je sa ekrana BBC-ja , čija novinarka ionako zadužena za veličanje lika i djela premijera, je njegov ulazak u bolnicu propratila riječima „Sada smo u stvarnoj krizi“. U tom trenutku, u Britaniji je bilo oko 5.500 preminulih i niko ranije nije pomenuo krizu.
Bolest premijera kao da je omela novinare da počnu da postavljaju pitanja koja prosto vise u vazduhu, a o kojima ljudi čija rodbina i prijatelji stradaju govore na društvenim mrežama – da li je Britanija uradila sve da preduprijedi veliku rasprostrajenost virusa, zašto zdravstveni radnici nemaju osnovnu zaštitnu opremu, zašto se urgentno traži od SAD da ustupi 200 repiratora. Na dnevnim konferencijama za štampu nijedno od tih pitanja se ne postavlja u ozbiljnoj formi. Umjesto toga većina napora Vlade predstavlja herojskim zalaganjem. Danas je bivši uredik BBC-ja izjavio da su uposlenici javnog servisa dobili nalog urednika da budu blagi prema ministrima. BBC je to demantovao, ali način izvještavanja njihovih novinara ne potvrdjuje odbranu.
Jedino što mi se ove sedmice dopalo kada je u pitanju informativni program BBC-ja jeste emisija Newsnight čija je novinarka Emili Matlis razgradila novi narativ da bolest na isti način i jednako pogađa bogate i siromašne, te da karakter pobjeđuje bolest. Upravo poslednje se stalno ističe u kontekstu Džonsonove bolesti, jer mediji stalno šalju poruke da će njegov karakter pobijediti bolest. Ne samo što je izvrgunula ruglu te tvrdnje , već je primjerima pokazala da virus mnogo više pogađa siromašne jer se mahom bave niskoplaćenim profesijama, a najiloženiji su vozači autobusa, medicinske sestre, radnici u prodavnicama, svi oni koji dolaze u dodir sa mnogo ljudi.
Pošto i ovdje dolazi period osvješćenja biće nužno postaviti pitanje odgovornosti za sve što se dogodilo, odnosno preispitaće se politika Vlade. Desničarska štampa več danima počinje da stvara jedan novi narativ, a to je da je krivac samo jedan i da on treba da plati, a to je Kina. Gledajući komentare, mislim da je spin za sada uspješno odradio posao.
Vrijeme izgovora je prošlo, piše Gardijan, za sada usamljeni glas koji traga za odgovornosću zbog broja smrtnih slučajeva koji sada već prelazi 10.000, a u koji su uračunati samo oni preminuli u bolnici. Ovaj dnevni list je zaista jedini „Čuvar“ ne samo društva, već i novinarske profesije u ovim teškim trenucima za Britaniju.
Marko (London)
6 – 12.4.2020.
Uglavnom postoje poslušno-servilni i protivničko-izdajnički mediji koji izazivaju ozbiljnu zabrinutost i usled kojih i najveći optimisti postaju pesimisti.
U ovoj ekstremno crnoj fazi svetske pandemije, Srbija je opet učesnica nečeg lošeg, prljavog i nadasve opasnog scenarija i jedino joj preostaje da se Bogu moli da i sačuva bližnjeg svoga.
Nekada smo imali kulturno-naučne programe i zdravu omladinu. Imali smo i ljude koji su inspirisali. Srbi vole idole i vođe. Sada nam mediji maltretiraju odvratnim i providnim sadržajima, serijama o kriminalcima, o rijalitijima da i ne govorimo, kao ni o političarima. Mediji bi trebalo da budu prozor u svet, a sve se svelo na gramzivost, širenje neistine, kontrolu uma i tako da smo mi, obični ljudi, u problemu.
Objektivnost je postala relativna i zavisi od toga ko piše ili govori. Živimo u najlepšoj zemlji na svetu, ali u najgoroj državi. Kako bi nam mediji trebali pomoći? Učesnicima u emisijama treba omogućiti da daju verodostojne informacije, da postoji dijalog suprotstavljenih mišljenja, da se vise bave kulturnim bogatstvom ovog naroda, i traženjem načina kako očuvati prirodna bogatstva ove zemlje.
Mali osvrt na uticaj medija u Srbiji, u očima običnog, uplašenog, obespravljenog, zgaženog i poniženog smrtnika.
Tunel 62
6 – 12.4.2020.
Posle najdužeg policijskog časa od kako je uvedeno vanredno stanje, a povodom epidemije koronavirusa smo opet u „normali“. Redovi ljudi ispred banaka, prodavnica, menjačnica, apoteka i ostalih objekata uslužnih delatnosti su očekivana posledica 60-časovne zabrane kretanja.
Prateći medije i izveštavanje o epidemiji u našoj zemlji, ali i u celom svetu tokom prethodne sedmice, uočavam manju zainteresovanost ljudi pogotovo za podatke, koji se odnose na broj novozaraženih, broj pacijenata u privremenim bolnicama, broj izlečenih. Recimo, mnogo više komentara i klikova opažam na vestima, koje se tiču Danila Vučića, sina predsednika Srbije Aleksandra Vučića i njegovog stanja, nakon što je objavljeno da se zarazio koronavirusom.
„Dojče vele“ se takođe u jednom članku bavio zasićenjem, a navodi sledeće: „Opasno zasićenje“ – pod tim naslovom nedeljnik Špigel piše da je osetno opao strah od koronavirusa. Da li je to prava pobuna ili prosto privikavanje? Da li se nameće utisak da je najgore prošlo?, pita se ovaj list. Prema istraživanjima je ove sedmice procenat ljudi u Nemačkoj koji se plaše zaraze pao sa 60 na 52 odsto. Time se označava zamor od previše loših vesti, osećaj zasićenosti koji u nama izaziva pobunu protiv prekomernog izveštavanja o katastrofi, piše Špigel“. (izvor: https://www.dw.com/sr/virus-je-jo%C5%A1-tu-ali-strah-popu%C5%A1ta/a-53093249)
Takođe, sve prisutnija je sumnja ljudi u tvrdnje stručnjaka, te je primetan porast komentara, koji se odnose na to, da je koronavirus sličan virusu gripa, upoređuje se odnos broja umrlih od jedne i druge bolesti, piše se o vakcinaciji i tome da li je zapravo iza svega slična priča, kao 2009. godine i afere oko svinjskog gripa.
Time se u posebnom članku bavio i „Istinomer“, navodeći hronološki odvijanje događaja u našoj zemlji povodom nabavke vakcina za H1N1 i afere, koja je izbila nakon toga. (izvor: https://www.istinomer.rs/amnezija/afera-vakcine-timeline/)
Ipak, u tom tekstu nedostajalo je dosta informacija – da je SZO neposredno pre proglašenja pandemije promenila definiciju pandemije, da su članovi odbora SZO za proglašenje pandemije bili direktno ili indirektno povezani sa farmaceutskim kompanijama, ne pominju se unapred naručene vakcine od kompanije Novartis pre samog tendera u Srbiji, ne pominje se da je ta vakcina bila sa skvalenom, takođe da nije ispitana na deci i trudnicama, nije bila u skladu sa pravilnikom o imunizaciji Republike Srbije.
Zato mi kompletna situacija sve više liči na ono, na šta kritičari tehnološkog transhumanizma i njegovih paradigmi upozoravaju – na promenu globalnog ekonomskog i političkog sistema, koja se već dešava. Korona je, između ostalog, jedan od algoritama koji nas uvodi u društvo pametnih gradova i superdržava, poput Kine, zasnovanih na tehnokratiji.
Miroslav Gašpar
6. IV – 12. IV
Pratila: TV: sve manje pratim TV programe. TV inače slabo gledam. Prativ dnevne konferencije za štampu u 15 časova i ponekad Novosadske razglednice. Pokusavam da nađem i poneki film na filmskim kanalima, ali su neki petorazredni filmovi sa puno nasilja (samo pređem po kanalima i ne pogledam film). Previše je loših i neprijatnih vesti, ne moram da gledam i filmove sa nasiljem. Youtube: pozorišne predstave (ovoga puta Buba u uhu i Gardarober) i Muzika (odlična nova stvar Flamingosa Život je lutrija i jos bolji snimak uživo Arsen Dedić i Masimo Savić Tamburaši) Internet: Jednom dnevno pogledam podatke na sajtu svetske zdravstvene organizacije o korona virusu po zemljama. Slušam muziku sa svojih CD kompilacija (Balašević, Rade Šerbedžija,Tereza Arsen, Kemal Monteno.. )
Esej o sadržajima: Dobri primeri: nema nekih novih dobrih primera, a u prethodne dve nedelje navela sam neke, pa da ne ponavljam. Ukidanje ishitrene i brzoplete Odluke prema kojoj je trebalo da o situaciji sa epidemijom izvestava samo krizni stab.
Manjak informacija na lokalnom nivou i dalje je izrazit. Vidi se da nedostaju lokalni mediji. I dalje nemam predstavu o tome kako se o lokalnim prilikama informišu npr. stanovnici u selima.
Urednički koncept dominantne teme deprimiraju. Bilo bi dobro uvesti emisiju jutarnja gimnastika (nekada je na tv takva emisija postojala) posebno za starije od 65 koji već tri nedelje ne izlaze iz svojih kuća i ne kreću se, što je jako loše po njihovo zdravlje.
I dalje se nepotrebno repriziraju iste emisije po više puta na dan. Parove i Zadrugu bi trebalo prekinuti. U ovoj situaciji to je neprimereno na svaki način i iritirajuće.
Neki novinari ili urednici „nisu se najbolje snašli u ovoj situaciji“ – već tešku situaciju nepotrebno čine težom načinom izveštavanja. Često ne dolaze pripremljeni na konferenciju za štampu. To se vidi po pitanjima koja postavljaju (npr. jedno isto pitanje postavljaju svakog dana, pitanja se najvećim delom odnose na stanje u Beogradu, konferencije za štampu se politizuju bez potrebe, a predstavnici struke nepotrebno stavljaju u neprijatan položaj iako jasno naglašavaju da oni govore i odgovaraju samo na stručna pitanja, poneki koriste ove konferencije za obračun sa novinarima čije mišljenje ne dele – posebno pre neki dan istupanje urednika Informera)
- Školski program: ocena (10)
- Konferencije za štampu na kojima govore stručnjaci: ocena (10)
- RTVojvodina: ocena (9) (popodnevna emisija u 18 časova).
- Zadruga i parovi: ocena (0) uz predlog da se emitovanje prekine a program prilagodi okolnostima (potsećam da je neka od ovih televizija licencu dobila kao program za decu pa neka sada to radi (postoje jako dobri programi za decu pa neka to puštaju)
Potpis 65+
6 – 12.4.2020.
Prođe i ova nedelja, ne mnogo drugačija od prethodne.
Oduševile su me reprise kultnih serija i domaćih filmova.
Tematske emisije o koroni su interesantne, stručne i sveobuhvatne. Konferencije za štampu postaju stereotipne, dosadne. Noviari postavljaju ista ili slična pitanja. Vrtimo se u krug. Nema razlike u pitanjima koja se postavljaju stručnim licima i političarima.
Naravno, ima izuzetaka. Pohvaljujem program RTS1 i RTV1. Lepo je što u sadržaju imaju dokumentarne emisije, razne reportaže, veoma interesantne i raznolike. Blago je reći da sam tim emisijama oduševljena.
Školski program je i dalje dobar, no mislim da bi trebalo da se napravi razlika između manje i vise bitnog gradiva. Sitnice se mogu raditi na časovima ponavljanja i utvrđivanja, kada se deca vrate u škole.
Velika pohvala novinarima i njihovim saradnicima, koji rizikujući svoje zdravlje i život, ulažu trud da objektivno, blagovremeno i sveobuhvatno obaveštavaju. Nažalost, postoji i oni koji zloupotrebljavaju situaciju, pokazujući svoje pravo lice i lose namere prema svojim čitaocima i gledaocima.
Profesorica u penziji
06.04. – 12.04.2020.
Tokom proteklih dana, svakodnevno sam uživala na suncu, čitajući knjigu „Moć svetlosti“ Rebeka Kembel. Pored upijajućih sunčevih zraka, i tišine koju nam priroda poklanja, božanskog mira koji nas povezuje sa sopstvom, lagana literatura „Moć svetlosti“ proširila mi je dodatno svest, i ohrabrila da verujem da je istinski put svakoga od nas da sledimo ono što nas usrećuje i tako postanemo svetlost sveta. Veoma je važno naučiti biti prisutan, biti „ovde i sada“, pa čak i pored svega što nas trenutno okružuje. Svaki naš potez mora biti autentičan izraz onoga što jesmo. Ne smemo izgubiti sebe, naprotiv. Izdići se iz situacije i shvatiti vrhovno dobro svega, stvarati okolnosti kolje će biti odraz naše unutrašnje ravnoteže. Sijajte i zasijaće i ljudi oko vas. Subotu veče provela sam plešuči uz ritam muzike, slušajući live stream Vesele subote, koja svakog vikenda odašilje niz pozitivnih vibracija koje pothranjuju naš ambijent i samu atmosferu.
Takođe, ispratila sam i nekoliko videa sa FES TV, tema kao što su Velika piramida i skriveni kod, video o 5G mrreži, Novi svedski poredak itd. Zanimljive teme za zainteresovane mističnim dešavanjima univerzuma, približavanja višim istinama, i raznim temama za razmišljanje.
Pothranjujte svoja znanja, svoj duh, i svoja bića, upijajte ono što vam služi i što vas neguje, proširuje vidike, i potrudite se da se odvojite od svega što manipuliše negativnim senzacijama, ili ih bar pretvorite u nešto konstruktivno i dobro za vas.
Sanjalica
6 – 12.4.2020.
Nažalost, doba korone još uvek traje, traje dan kao dan mrmota. Koronavirus malo popusti, pa opet krene u napad, da bi nam vikendi bili sve duži duži i teže podnošljivi.
Puno je predloga u emisijama koje gledam na TV-u ili putem interneta, kako ispuniti vreme. Mislim da sad već polako posustajemo. Nedostaje nam mašte, psihički smo umorni i iscrpljeni, delom zbog zatvorenog prostora, delom zbog stalnog lebdećeg pitanja “Šta će biti sutra?”
Mislim da bi novinari-reporteri trebali da zavire u domove starijih sugrađana, pripadnika rizične grupe iz gradske sredine i raspita se kako provode vreme. Tužna slika starijih osuđenih na kućni pritvor u kome samo TV radi sa konstantno istom temom, zastrašujuća priča o zlom virusu. Da li je ta izolacija zaista cena da se izbegne koronavirus? Razlišlja li se o posledicama koje će ostati po njihovom izlasku – ostaće kolektivno osakaćeni u svakom pogledu (psihičkom,emotivnom,fizičkom)? Nedostatak svežeg vazduha i nekretanje će učiniti svoje. Ovo stanje vodi u kolektivnu depresiju, a kome to odgovara, saznaćemo kad sve prođe… Šta je to što će označiti kraj?
Optimista 64
6 – 12.4.2020.
Mediji: TV 1, TVNS, Politika, NIN, Nedeljnik, Vreme
Zemlje koje su ukinule vakcinaciju be-se-že, Italija, Francuska, Švajcarska, SAD, Holandija – teže su pogođene infekcijom covid19 i imaju višu smrtnost. Ne može vakcina da ukroti tu infekciju ali smanjuje verovatnoću komplikacija posle infekcije. Interesantno je i da antivakseri nikada nisu postavili pitanje vakcine be-se-že, kao da znaju da ta vakcinacija mnogo znači – navodi Dr Branislav Tiodorović, epidemiolog. „ Ako smo prošli 60 odsto zaraženosti stanovništva, moći ćemo da kažemo da imamo kolektivni imunitet. Pod uslovom da sve dobro sprovedemo i testiramo, to ćemo znati u septembru“.
Kina, koja je prva pretrpela nalet virusa, za manje od tri meseca uspela je da obuzda njegovo širenje, i to sa više od 90 odsto uspešnosti u izlečenju stanovnika. Ova činjenica omogućila joj je da bude prva u prilici da pruži pomoć drugim državama, pa je tako poslala svoje stručnjake i medicinsku pomoć u više država sveta (naša je bila među prvima), od kojih je nekoliko članica Evropske unije ( Italija, Španija, Francuska…)
Kod nas su vrlo često samo “dve ključne nedelje”. Ko odlučuje kod nas kada je reč o borbi protiv virusa korona? Ana Brnabić, Dr Predrag Kon, Dr Verica Jovanović ili predsednik Aleksandar Vučić? Svakih pet do deset dana, sve do juna, ili avgusta, ili oktobra, izjavljuju da su naredne “dve nedelje ključne”. A dok se kod nas priča, došli smo do nedelje gde će u najvećem delu Evrope doći do ozbiljnog popuštanja mera ako ne i do povratka u normalan život. Austrija, Češka i Danska najavljuju za nekoliko dana, Nemačka 19.aprila.
Trenutno oči celog sveta uprte su u Rusiju. Ruski naučnici su pomno pratili u svoji laboratorijama šta se dešava. Protivvirusna aktivnost leka “Me-flohin” prema uzroćniku Covid19 je dokazana, saopštila je pres slušba ruske Federalne biomedicinske Agencije. Dokazano je da “Meflohin” potpuno blokira razvoj citopatskog dejstva virusa SARS-CoV-2 (pathogen COVID 19) u ćelijskog kulturi u koncentraciji 2µ9/l. Ova koncetracija u plazmi postiže se nakon uzimanja leka u terapijskim dozama odobrenim za upotrebu kod ljudi. – rekla je direktorka Agencije Veronika Skvorcova, navodi se u saopštenju. Za vakcine koje su napravili naučnici sa Univerziteta Oksford i američka Farmaceutska kompanija “Inovio Farmaceutika” koje se trenutno testiraju na životinjama. Bil Gejts je spreman da uloži sredstva u izgradnju 7 fabrika za proizvodnju leka. U svetu 40 kompanija radi na vakcini i prognoze su da bi u najboljem slučaju trebalo da je imamo krajem godine – rekao je Dr Branislav Tiodorović, epidemiolog.
- Naši lekari, medicinsko osoblje……………………….ocena (10)
- Rusi potvrdili: protivvirusna aktivnost leka „Meflohin“ prema uzročniku Covid19 je dokazana………………………………………………………………ocena (9)
- Ruska pomoć, 8 tima lekara specijalista i vojna tehnika za dezinfekciju … ocena(8)
- EU donirala Srbiji 4,9 miliona evra za kupovinu tehnike ………………….ocena(7)
- Turska poslala zaštitne maske, zaštitna odela za lekare i testove ……………..ocena(6)
- NIS podržao “Er Srbiju” u akciji dopremanja pomoći u Srbiju 270 tona goriva …ocena(5)
- Volonteri koji pomažu starijim sugrađanima……………..ocena(4)
- Dr Branislav Nestorović, alergolog na prvoj konferenciji sa predsednikom Vučićem
- podrugljivo izjavio: “Najsmešniji virus na svetu”…………..ocena(3)
- Predsednik Srbije i premijerka konferenciju za novinare koriste za lične, partijske
- interese i obračune………………………………………………………ocena(2)
- Pretnja smrću redakciji portala direktno.rs, slučaj prijavljen policiji potvrdilo Udruženje
novinara Srbije (UNS)……………………..………..………………..…….ocena(1)
B.Lj.
Mediji:
S obzirom na nedostatak događaja o kojima obično izveštavaju, mediji danas nude platformu svima koji hoće da javno izraze svoje mišljenje. Psiholozi daju intervjue o uticaju izolacije na porodicu, na brak, na samohrane roditelje, na đake, na bolesne, javljaju se ljudi koji ionako žive izolovano, izveštavaju frizeri, poljoprivrednici o tome kako doživljavaju samoću. Zapravo nema grupe koja se nije javila. Zanimljivi su izveštaji nastavnika iz škola, koji sada predaju i daju domaće zadatke preko interneta. Ima dece koja nemaju kompjuter. Šta raditi sa njima?
Članci počinju praznim ulicama, tvrdnjom da živimo u teškim vremenima, da ljudi nikada nisu videli nešto slično. A šta je sa kugom, kolerom, španskom gripom, tridesetogodišnjim ratom? A mi sedimo u našim dobro zagrejanim stanovima, imamo dovoljno za jelo, za piće, možemo da se tuširamo po pola sata i dobijamo pomoć države kada ne možemo da zaradimo zbog korone.
Imam utisak da novinari nerviraju stručnjake i možda malo manje političare sa dva pitanja koje svakodnevno postavljaju:
Kada možemo računati na vakcinu i kada ćemo moći opet normalno da živimo? Pitanja na koja niko ozbiljan nema precizan odgovor.
06.04.2020
Prazni vozovi i autobusi, nikoga na aerodromima, retki prolaznici sa maskama. U Nemačkoj se po današnjem izveštaju broj zarazenih za 9,2 udvostručava. Broj smrtnih slučajeva raste i danas. Novinari ukazuju sa pravom da su to sve jako problematični podaci, pošto se ne testira sistematski i pošto još ne postoje isti kriterijumi po kojima se podaci skupljaju. Ukazuje se da su i poređenja sa podacima iz drugih zemalja problematična. Radi se samo o procenama. Ipak jutrom prvo i prvo gledam dijagrame Robert Koch instituta i John Hopkins Univerziteta.
Na dijagramu sa podacima iz Nemačke shvatili smo da jedna horizontalna linija predstavlja stanje u bolnicama, preciznije broj kreveta za intenzivnu negu. Dosta brzo se razvila u medijim diskusija o tome zašto je ta linija tako niska. Zašto Nemačka nema više kreveta za intenzivnu negu. Tema o organizaciji zdravstvenog sistema ponavlja se skoro svaki dan. Nadam se da će pandemija dovesti do poboljšanja situacije u bolnicama.
Iako Dr. Vieler, predsednik Instituta Robert Koch iz Berlina, danas nije širio optimizam, pojavio se članak u Spiegel-u pod naslovom “Nemačka razmišlja o normalizaciji”. Republike razgovaraju o strategiji normalizacije života. Tom naslovu su se svi obradovali, iako naši prijatelji uživaju u home office i u životu bez hektike. I vazduh nam se čini čistiji. Mi docenti pripremamo na miru naše webinare. Samo još nije sasvim jasno kako će nas za taj posao plaćati.
Univerziteti i škole su tako brzo organizovale videopredavanja, webinare, videokonferencije, videoseminare, da se mnogi novinari pitaju zašto nije digitalizacija išla tom brzinom i pre korone. I radnički univerziteti su već 16.03.2020 napisali svim docentima mail, da se od njih očekuje da predaju preko interneta. Tema jednog mog predavanja slučajno je demokratija i digitalizacija.
Ovih dana razgovaram mnogo sa prijateljima, kolegama i porodicom o tome, da vreme pre korone nije bilo idealno. Radi se najmanje 10 sati, retko samo osam. Kirije su tako skočile, da je za jednu porodicu potrebno pola plate za kiriju. Mladi dobijaju ugovore samo na odredjeno vreme. Svi moji sagovornici moraju vozom ili metroom da putuju na posao, nekada i po dva sata u jednom pravcu. Kako humanizovati rad, kako humanizovati društvo, kako smanjiti razliku između bogatih i siromašnih („die Schere zwischen arm und reich“)? U TAZ-u i Spiegel-u su ovih dana izašli članci o tim temama. Ali nema još prave diskusije u medijima. Ne u onima koje momentalno pratim. Vreme je pogodno za pisanje pisama članovima federalne i republičke vlade i za pisanje komentara na medijskim portalima. Što mnogi koje poznajem i rade. Organizacija mobiliteta je tema koja sve interesuje. Zašto svako mora da ima auto, zar nije pametnije razmisliti o nekom sasvim novom konceptu za mobilitet građana? Da li je zaista elektroauto pravo rešenje?
Saznajemo u detaljnim dnevnim izveštajima, komentarima ili pojedinačnim svedočenjima lekara o tome kako se bore protiv korone naše komšije Francuska, Austrija, Švedska, Holandija. Takođe čitamo svakodnevno detaljne izveštaje iz Italije i Španije.
Kako sada funkcioniše solidarnost u evropskoj zajednici? Spiegel od 11.04.2020 daje reč profesoru za političku ekonomiju sa Hertie-škole iz Berlina. On je istovremeno i direktor Thinkthanks „Jacque Delors“ centra. „Ovih dana su mnogi nezadovoljni rekcijom evropske zajednice na pandemiju. […] Utisak je da nam nedostaje političko vođstvo, da nema jasne linije, da nema solidariteta, da je propuštena šansa da se pokaže politička jedinstvenost u angažovanju za dobro ljudi u zajednici i za borbu protiv onoga što je loše. Evropa će izaći iz krize oslabljena. […] Politička poruka je fatalna: Dosadašnje akcije zajednice protiv korone pokazuju da još uvek vlada tehnokratski odnos prema problemima i da još uvek vlada nepoverenje među članicama. Tehnokratija je neprijatelj jasnog političkog signala, a nepoverenje je najveći neprijatelj političke integracije.“ Spiegel-korespondent iz Rima izveštava da su 70% Italijana nezadovoljni kako se Nemačka ponaša sada u vreme krize. Nema pravog solidariteta. Mala anketa među prijateljima: ne, birokratija u Briselu je nefleksibilna, bavi se svim mogućim sitnicama, i gubi iz vida prioritetne zadatke. „Ne, nisam protiv Evrope. Osećam se vec dugo kao Evropljanka.“ Kaze mi jedna prijateljica Nemica. „Ali Evropsku zajednicu, njenu ogromnu birokratiju, moramo reformisati.“ Mnogi koje poznajem tako misle. U ovoj situaciji se pokazalo da ta birokratija ne funkcioniše dobro.
07.04.2020
„Mašina mržnje se momentalno ne čuje“, piše TAZ na naslovnoj strani. Partija AfD, koja uglavnom koristi medije poput Facebook-a, Instagram-a ili Tveeter-a za širenje tirada protiv vlade, stranaca i nezavisnih medija, se ovih dana ne čuje. “Ti mediji nemaju toliku moć momentalno”, kaže Johannes Hillje, savetnik za političke teme i komunikaciju. AfD može dostići isti domet samo ako uspe da poveže koronu sa njenim glavnim temama. Najčitaniji članak u poslednje tri nedelje imao je naslov “Policijski čas za izbeglice”. Rad AfD se bazira na ukazivanju problema u društvu i nedavanju rešenja za te probleme. „Građani se informišu o krizi uglavnom preko etabliranih medija, naučnih insituta i zdravstvenih ustanova“ kaže gospodin Hillje.
“Momentalno vecina prihvata aktuelnu politiku vlade i veruje uglavnom etabliranim medijima.“
AfD zove etablirane medije „Lügepresse“. Po njihovom mišljenju etablirani mediji lažu.
ZDF danas: Predsedavajući Etičkog saveta, profesor Peter Dabrock, sa univerziteta u Erlangenu, u intervjuu kaže: „Budući da su uslovi u bolnicama ograničeni u slučaju dramatičnog porasta slučajeva, lekari će morati da odluče kome da pomognu, a kome ne. Kao u ratnim vremenima. Šta preporučujete lekarima? Po kojim kriterijumima da odlučuju?
Zašto uopšte govorimo o kriterijumima? Zato što nemamo dovoljno lekara, nemamo dovoljno respiratora, kreveta za intenzivnu negu. Lekari u bolnicama rade po 14 sati na dan. Već više godina ukazuju na nedostatke u bolnicama. U skandinavskim zemljama se u zdravstvo sa 9000€/po glavi stanovnika investira. U Nemačkoj oko 4500€.
Lekari ne mogu danas u bolnicama da odlučuju savesno, nego moraju da se oslone na svoj „Bauchgefühl“ – intuiciju.
Iako su problemi u zdravstvenom sistemu poznati već godinama, iako medicinsko osoblje često skreće pažnju na činjenicu da je privatizacija pogoršala situaciju, ništa se ne menja. Danas se nadamo da će korona konačno otvoriti diskusiju o stanju u zdravstvu. Ministar za zdravstvo Jens Spahn moraće brzo da preduzme konkretne korake posle epidemije. Već danas možemo svaki drugi dan da čitamo o tome, da osoblje u bolnicama i u staračkim domovima mora biti bolje plaćeno.
08.04.2020
Naslov na prvoj strani TAZ-a: Humanizam u malim dozama, prijem izbegličke dece.
Vlada je odlučila da sledeće nedelje prihvati pedesetoro (!) dece iz izbegličkog kampa Moria. 50! “Sramota!” rekao je Klaus Lederer, kulturni senator grada Berlina. Samo u kampu na Lezbosu životari 20.000 izbeglica – u katastrofalnim uslovima. Od 26 evropskih zemalja još 8 se odlučilo da prihvati decu iz izbegličkog logora. Radi se o Francuskoj, Portugalu, Irskoj, Finskoj, Hrvatskoj, Litvaniji, Belgiji i Bugarskoj. Šta je sa ostalim zemljama?
Herr Dr. Christian Drosten kaže u svom podcastu danas:
„Nalazimo se još uvek na početku epidemije.“
„Moramo imati bolji pregled širenja, tako da su testovi na antitela neizbežni.“ Doktor Drosten objašnjava da se dobar pregled situacije može dobiti preko upotrebe mobilnih, analiziranjem kretanja inficiranih.
Taj predlog nije dobro primljen od većine. Slično kao što su ljudi reagovali na ideju da se postave video-kamere na važnim mestima u gradovima. Ne, takva vrsta nadzora je zastrašujuća.
09.04.2020
Ujutro prvo pogledam diagrame sa podacima o epidemiji. Danas se broj dana u kojima se broj inficiranih u Nemačkoj udvostručava ponovo povećao. Danas se radi o 16 dana. Znači, broj infekcija udvostručuje se svakih 16 dana. Znam da je to samo približan broj. U Austriji se radi o 30 dana. Šta Austrijanci rade drugačije? Kako treba tumačiti brojeve? Stručnjaci imaju različito mišljenje. Šta da mi mislimo?
„Nije jednostavno tumačiti dijagrame. Pogotovo ne smemo verovati da su svi podaci tačni. U nekim zemljama (Japan, Kina, Turska, Rusija) su zvanične statistike problematične, ustanove kasne sa prijavljivanjem novih slučajeva, veliki je broj neotkrivenih infekcija i zemlje vrlo različito sprovode testove… “
Ali ovih dana se strateške odluke političara baziraju na tim podacima koje objavljuju naučne institucije. Nema alternative. U ovoj krizi nemački političari veruju naučnicima. Zašto im ne veruju na isti način u pogledu klime?
Mnogo je reči u svim medijima o privredi. Ovde u Baden Wirtembergu je najvažnija privredna grana autoindustirja. „Proizvođači automobila se pripremaju za nastavak proizvodnje. Ali koliko vozila će uopšte biti potrebno posle krize?“- pita se danas autor članka u časopisu „Spiegel“.
Nada Heller
6. – 12. april OTVORENA SRCA U VREME KORONA VIRUSA
Naizgled je pandemija virusa ljude strpala u fizićku, pa i duševnu izolaciju. Ali neke vrednosti, koje su čak u vreme najčvrščeg neoliberalizma ipak probijale taj sivi bezosećajni mrak egoizma, ipak su preživele. U Sloveniji se recimo skupljanjem novca za malog Krisa, koji je trebao retku operaciju u Americi, skupilo više od dva milijuna eura. U vreme, u kome zbog sugerisane krajne brige o samom sebi, deluje malo naivna prića, koju u svom nedeljnom pregledu događaja isprićava svojstvenim stilom Zorana Bakovič, nekadašnji korespondent novina Delo iz Pekinga: zenbudistićki učitelj Rjokan živeo je skromno u maloj kućerini u dnu gore. Neke noći, posetio ga je pljačkaš, koji je razočaren odmah shvatio, da u njoj nema ništa, što bi se moglo ukrasti. Otišao je, no Rjokan je potrčao za njime, ulovio ga, i rekao, »Daleki put si učinio, bila bi šteta, kad bi se vratio praznih ruka.» I tada je Rjokan skinuo svoja odela i predao ih zaprepadnutom pljačkašu.
Ova priča posredno podseća na sliku korpe stavljene pred jednim od dučana u Ljubljani, na kojoj je natpis: »Dajte ono što imate viška, onima što to trebaju.» A ispod toga i drugi natpis: »Uzmite ono što trebate za život.» I čudo – korpa je uvek puna, a oni, koji su potrebni pomoći, oćito uzimajo zbilja samo ono što zaista trebaju. Slićnu fotografiju sam pronašao u talijanskim novinama. I tu je korpa puna hrane. I tu ljudi očito uzimaju samo ono što trebaju. Dobrotvorstvo znači nije ograničeno na Sloveniju.
Kako god nas vlasti u vreme epidemije uče, da nas može spasiti samo vlastiti egoizam u bezbednom ambientu samoizolacije, ipak nisu uspele srušiti solidarnost u našim dušama, taj zajednički duh milosti, koji nas čini ljudima. To unosi optimizam.
S druge strane ti isti dobrotvorci – a možda i neki drugi – i ljudi čistih duša, kao što se ispoljilo, mrze one, koji i pored zvanične zabrane o putovanjima iz svoje u druge opštine uživaju u šetnji na moru. Filozof i sociolog dr. Renata Salecl u emisiji Studio City 1. programa RTV Slovenja govori o tome. »Sada smo u stanju jake teskobe. Brojni judi suočavaju se sa besom i strahom, a postoji i osećaj, kako netko uživa na račun drugih, jer ignoriše zakon. To inicira dosta agresije, i zaista poedinac, koji je sve vreme zatvoren u svom stanu, postane besan, kad vidi drugog čoveka u šetnji uz obalu.» Budući, da smo na televiziji videli montažom ponovljene iste kadrove s istim »šetačima«, kako bi stvorili utisak masovnog kršenja zakona, plašim se, da naši mediji u nedostatku drugih vesti namerno na veštaćki naćin stvaraju ljudski bes, i to jednim profesionalno neetićkim manevrom.
Epidemiolozi inaće i sami kritikuju deo mera, koje je povodom pandemije aktivirala vlast. Medju kritičarima je i direktor Nacionalnega inštituta za javno zdravje primarij prof. dr. Ivan Eržen, koji procenjuje, da su one preterane, jer nepotrebno ograničavaju stanovništvo, koje je ionako vrlo disciplirano sledilo uputama vlade. Zar je čudno, da je vlada jednim kadrovskim manevrom omogućila, da se tek nekoliko nedelja duga kariera pomenutog direktora što pre završi.
U tim vladnim merama je i zabrana kretanja izmedju opština, koja uz poštovanje drugih mera stanovništvu ne donosi ništa osim nepotrebnog dodatnog skućavanja životnog prostora. Usporedba činjenica pre usvajana te mere i danas ne pokazuje nikakvu statistićku razliku u broju obolelih pre uredbe i sada. A ti je još jedna od brilijantnih uredbi vlasti, jedino vreme, kada je penzionerima i drugim kritićkim grupama dozvoljena nabavka namirnica jedino vreme od 8 do 10 prepodne i sat pre zatvaranja dučana. A sada absurd – budući, da su penzioneri najbrojnija grupa u stanovništvu Slovenije koncentracija ljudi u zatvorenom prostoru trgovačkih centara je najveća baš u to, od vlasti naloženo, vreme – a time se povećava i mogućnost infekcije baš u grupi, koju bi ta mera trebala štititi.
U medjuvremenu se predomislila i WHO (svetska zdravstvena organizacija) koja sada preporućuje nošenje zaštitnih maski, što je za one, koji su do sada verovali suprotnoj preporuci iste organizacije i kretali se bez njih, loša uteha.
Kako sam prošle nedelje u tekst uključio
i korona-viceve, neka citiram i u tom eseju još jedan. Pitanje u emisiji
Milionar – godine 2030: »Koja je epidemija harala svetom u 2020: A. Heineken.
B. Tuborg i C. Korona.
Ako nije vic to, kako stručnjaci WHO u par dana promene svoje do tada
kategorično stručno razmišljanje, onda bi bilo bolje, da je šala barem to, da
vlast ustraje i na pogrešnim merama, pozivajući se na grupe medicinaca, koji
nastupaju pod nazivom Mladi doktori, a da zvanićne epidemiologe naziva
»takozvana« struka. U oba slučaja je vic vrlo loš.
No nešto je sigurno: dok je ova vlast još u vreme, kad se tek dogovarala o preuzimanju moći, propagirala privatizaciju zdravstva, sada je, barem posle kraha u zdravstvenim sistemima koji protežiraju privatne bolnice i sanatorije, nadam se i u narodu došlo do trezvenog rezoniranja. Naime, dok je u Europi pretežno javni zdravstveni sistem rešavao bolesnike od korona virusa, privatni, recimo, u Sjedinjenim državama, je tim ljudima – jasno, ako nemaju novca – uglavnom zatvorilo vrata, budući, da od njih nema zarade. Toliko o solidarnosti i sućuti u neoliberalizmu i eikasnosti privatnog zdravstva u doba pandemije.
Da završim time, čime sam se bavio u prošloj nedelji: pitanjima kad će to završiti i što će biti posle. Na to, što će biti posle, nemam odgovor, o tome se za sada ionako samo nagađa, a odgovora nema. O tome, kad će sve to završiti, odgovara u Delu dr. medicinskih nauka, scenarist i dramatičar Marko Pokorn: »Čini se, da stojimo na obali pacifićke obale, u kojoj je dno mora zadesio zemljotres. Pobegli smo na blisku uzvišicu, i sad ćekamo na val, koji sledi. Za to vreme strućnjaci sve vreme usaglašuju prognoze, koliko će taj val biti visok. Ali kakva će biti njegova visina uistinu saznat ćemo tek tada, kad će već zapljusnuti obalu. Ali tada će biti za dalje penjanje na brdo nažalost suviše kasno.« Pretpostavljam, da vas ni taj odgovor neće oduševiti.
Gojko Bervar