Šta treba da govorimo deci o društvenim mrežama

Treća najčešća aktivnost dece na Internetu jeste komuniciranje sa svojim vršnjacima preko društvenih mreža, odmah posle igranja onlajn igara i slušanja i gledanja audio-vizuelnih sadržaja na Jutjubu (UNICEF, 2016). Ukoliko pitate nekog tinejdžera na kojim aplikacijama i sajtovima najčešće provodi vreme na Internetu, najverovatnije ćete dobiti odgovor da su to Instagram i Snapčet.

Jasne su pogodnosti koje pružaju društvene mreže – brz, besplatan i jednostavan način komuniciranja. Društvene mreže nam omogućavaju da saznamo gde se naši prijatelji sa kojima smo nekada bili nerazdvojni sada nalaze, kako izgledaju, čime se bave.

Ne samo da možemo da vidimo čime se naši nekadašnji bliski prijatelji i daleki rođaci  bave i kako izgledaju, već „iz prikrajka virimo” i učestvujemo u svakom detalju njihovog života, tačnije njihovog pojedinačnog dana u tzv. storijima. Društvene mreže tako dopuštaju svima nama da budemo voajeri, i takvo ponašanje čine društveno prihvatljivim i normalnim.

Sa obzirom na to da smo i sami voajeri na mreži, znamo da i nas drugi posmatraju. Zbog toga se trudimo da mesto na kome se sada nalazimo, posao koji trenutno radimo, i sebe same u celosti, predstavimo u najboljem mogućem svetlu na omiljenoj društvenoj mreži.

Pošto znamo da nas drugi gledaju, a znamo i da će stvoriti nekakvo mišljenje o nama i našim životima na osnovu onog što postavljamo na društvenim mrežama, pažljivo biramo kako ćemo se prikazati.

Ljudi procenjuju druge ne samo da bi o njima formirali mišljenja, već i da bi u skladu sa time prema njima usmeravali svoje ponašanje. Sociolog Erving Gofman verovao je da ljudi u svojim životima igraju određene uloge, a da se u komunikaciji sa drugim izražavaju tako da kod sagovornika ostave najoptimalniji utisak. Međutim, sa ciljem da stvori najpogodniji utisak o sebi kod drugog, pojedinac je sklon i saopštavanjem pogrešnih informacija ali i pretvaranju. Ovo pretvaranje sa druge strane ne mora da bude uspešno jer pojedinca određena neverbalna ponašanja ali i verbalni izrazi u tom naumu „odaju“. Kako je i sam svestan mogućnosti odavanja, pojedinac teži da iskontroliše svoje ponašanje i da na taj način upravlja tuđim impresijama (Goffman, 2000).

Ovakve procese svaka individua primenjuje i na društvenim mrežama, sa tim da je kontrolisanje svog ponašanja i manipulisanje tuđim impresijama na Instagramu i Fejsbuku mnogo lakše nego u komunikaciji licem u lice. U neposrednoj komunikaciji određen pokret tela ili nekakvo drugo ponašanje će nas odati koliko god se trudili da uspostavimo maksimalnu kontrolu nad sobom.  Ali, dok skrolujemo na svom mobilnom telefonu na Instagramu mi imamo potpunu kontrolu kako ćemo se prikazati drugima – i ne samo da ćemo odlučiti koja fotografija najbolje reprezentuje naš užitak u ovom danu, već ćemo staviti i ružičasti filter preko nje. Odnosno, ne samo da ćemo izabrati koji delić života ćemo prikazati, već ćemo u izvesnoj meri druge i obmanuti ulepšavajući svoju stvarnost. Svaki korisnik društvenih mreža neće postavljati nikakve sadržaje za koje smatra da će kod drugog izazvati negativne impresije o njemu, kao što neće u neposrednoj komunikaciji govoriti o sebi ono čega se stidi i što kod sebe i u svom životu ne voli (osim eventualno u nekoj intimnoj komunikaciji sa bliskom osobom).

Dakle, autor sadržaja na društvenim mrežama izabira jedan aspekat svog života koji dalje ulepšava efektima, filterima i kropovanjem, a primalac određenog sadržaja na osnovu date fotografije zaključuje o drugome. Primalac poruke doneće zaključak o kvalitetu njegovog života, njegovom uspehu ali će i napraviti usporedbu sa svojim kvalitetom života, svojim uspesima.

Još jedno značajno ime u psihologiji, Leon Festinger (1954), razvio je teoriju socijalne komparacije koja podrazumeva da pojedinac u procesu samoprocenjivanja evaluira svoje stavove i ponašanja poredeći se sa drugima. Poredeći se sa drugima, dolazi do porasta samouzdizanja ili nesigurnosti, u zavisnosti od toga do kakvih procena je individua došla.

Gledajući tuđe fotografije na Instagramu sa rozikastim filterima, pridodatim efektima i kropovanim (=isečenim) neprivlačnim detaljima iz stvarnog života, pojedinac evaluira svoj izgled, posao, kvalitet života, svoj život. Na društvenim mrežama ljudi svakodnevno procenjuju svoj život poredeći ga sa pristrasnom ili čak pogrešnom slikom života drugoga.

Zbog toga, veoma važna poruka u vezi sa društvenim mrežama i slikom o sebi koju možemo da pružimo detetu jeste objašnjenje da sadržaji o drugima koje vidi na društvenim mrežama nisu samo provučeni kroz filtere rozikaste i žućkaste nijanse, nego i kroz različite druge filtere uz pomoć kojih je odabran jedan aspekat života – onaj koji je autor svesno odlučio da prikaže.

Valentina Sigeti

 

Citirana literatura:

Gofman, Erving. (2000). Kako se predstavljamo u svakodnevnom životu. Beograd: Geopolitika.

Festinger, Leon. (1954). A Theory of Social Comparison Processes. DOI: 10.1177/001872675400700202

photo: <a href=”http://www.freepik.com”>Designed by Freepik</a>

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *