Danas, u drugoj deceniji trećeg milenijuma, je već sasvim jasno i teoretičarima medija i praktičarima, odnosno medijskim profesionalcima, kao i javnosti koja je sklona kritičkom mišljenju, da je nedostajuća pismenost u svačijoj svakodnevici, upravo ona medijska. Valja imati u vidu da mediji nisu a priori loši ili dobri, stvar je samo u načinu na koji se oni kreiraju i upotrebljavaju.
Različite su perspektive u kontekstu ciljnih grupa iz kojih se može posmatrati medijsko opismenjavanje. Većina će smatrati da je tu, pre svega, reč o obrazovanju za medijske profesionalce na sva tri univerzitetska nivoa, bilo da je reč o strukovnim ili teorijsko aplikativnim studijama. Svake od njih imaju svoje prednosti i mane. Strukovne, medijski opismenjuju buduće novinare i novinarke na čisto zanatskom nivou i osposobljavaju ih da vrlo brzo iz sveta obrazovanja uđu u svet rada. Dok teorijsko-aplikativne studije sadrže i čitav niz predmeta šire struke i onih potpornih koji budućim profesionalcima omogućuju da šire sagledaju svet u kojem žive, koji je inače, ukoliko je reč o javnom interesu, predmet novinarskog interesovanja i medijske pažnje. Prvima se spočitava šturo znanje, a drugima više teorije nego prakse. Svi podjednako imaju i izneverena očekivanja, ali i zadovoljstvo dobijenim u procesu visokog obrazovanja.
Druga ciljna grupa medijskog opismenjavanja je školska populacija i nastavno osoblje. Za ove dve ciljne grupe predviđeni su izborni predmeti, ili programi na predškolskom, osnovnoškolskom i srednješkolskom nivou, odnosno seminari za nastavnike i učenike. Tu je sveobuhvatnost ciljnih grupa najveća i najjednostavnija za dosegnuti.
Treća ciljna grupa su građani i građanke, to je ujedno i najbrojnija ciljna grupa koju je i najteže obuhvatiti medijskim opismenjavanjem, a njoj je istovremeno ova vrsta pismenosti i najneophodnija. Koliko god to izgledalo kontroverzno za ovu ciljnu grupu ponuda medijskog opismenjavanja je istovremeno i skromna i raznovrsna, sve zavisi sa kakvim aspiracijama se posmatra postavljeni zadatak i koliko široko se zahvata unutar nesegmenitirane medijske publike građana i građanki. Tu se svrstavaju razni vidovi doživotnog učenja, treninga, radionica, diskusionih tribina i svih drugih alternativnih vidova obrazovanja za različito životno doba i za različite uže ciljne grupe, najčešće aktivista i aktivistkinja, u nevladinom sektoru. To je ujedno i najslabije pokrivena ciljna grupa medijskim osvešćivanjem i opismenjavanjem jer su veoma retko oni interesna sfera koje udruženja građana prepoznaju kao relevantne korisnike/učesnike svojih projektnih aktivnosti.
Istovremeno upravo su oni ti slojevi stanovništva kojima je danas medijsko opismenjavanje, kao deo funkcionalne pismenosti, najpotrebnije jer većinu informacija za svakodnevni život, ali i za podizanje stepena opšteobrazovanosti dobijaju putem medija.
Imajući u vidu istraživanja sadržaja medija, pre svega televizije kao najpopularnijeg među svim ostalim, uočavamo da su uređivačke politike prednost dale zabavnim sadržajima u odnosu na obrazovne i informativne. Zabavnim sadržajima, pri tome, auditorijum prilazi bez ikakvih kritičkih ograda i ta vrsta programa okupira najviše pažnju auditorijuma u Srbiji, ali i u svim ostalim zemlja jugoistočne Evrope, odnosno Zapadnog Balkana.
Upravo zbog rečenog medijsko opismenjavanje svih navedenih ciljnih grupa je izrazito važno i predstavlja kontinuirani zadatak društva koje sebe vidi kao demokratsko.
U najkraćem, odgovor na pitanje šta sve podrazumeva pojam „medijska pismenost“ definisano je na istoimenoj međunarodnoj konferenciji još 1992. (National Leadreship Conference on Media Literacy, 1992). Dakle to je „sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija“ (Aufderheide, 1993).
Jedan od veoma uvažavanih autora, kada je medijska pismenost u pitanju, je Džejms Poter. Prema njemu medijska pismenost je „skup gledišta koje u korišćenju medija aktivno primenjujemo da bismo protumačili značenje poruka koje primamo“ (2011).
Medijsko opismenjavanje podrazumeva razvijanje potencijala za razumevanje, interpretacije, vrednovanje, kritičko i kreativno mišljenje, kao i razvoj komunikacionih sposobnosti odnosno kritičko konzumiranje, ali i proizvodnju, medijskih sadržaja.
Procenjuje se da dve trećine svog budnog stanja provodimo uz neki medij uključujući i mobilni telefon, bilo da smo usredsređeni na sadržaje koji medij nudi, ili ih pratimo uz neku drugu aktivnost. Zato je prema Džejmsu Poteru „suština medijske pismenosti u držanju stvari pod kontrolom“ (2011). To jest da auditorijum razume cilj i nameru proizvođača medijskih sadržaja u odnosu na procenjenu publiku i da se shodno tome ograničava ili u pogledu konzumiranja sadržaja, ili/i u odnosu na vreme koje provedene uz, ili sa, medijem. Prema istom autoru jedno od tri uporišta medijske pismenosti (uz lični položaj i veštine) je raspoloživo znanje, za šta je neophodno proučavanje medija sa sociološko-filozofskog, antrpološkog, kulturnog i psihološkog aspekta (Poter 2011).
Medijska pismenost uključuje teorijska i aplikativna istraživanja o medijima, medijskoj industriji i medijskoj sferi, kao i kontekstima u kojima mediji funkcionišu, zatim savladavnje produkcije medijskih sadržaja, kao i upotrebu medija u metodici nastave kao alatke, odnosno „učila“ u obrazovnom sistemu na svim nivoima.
Razrađenija definicija Evropske komisije, koju prihvataju članovi Ekspertske grupe za medijsku pismenost (MLEG), definiše medijsku pismenost kao:
„… sposobnost pristupa, analiziranja i procene moći slika, zvukova i poruka s kojima se danas svakodnevno susrećemo i koje su važan deo naše savremene kulture, kao i kompetentno komuniciranje u medijima dostupnim na ličnoj osnovi. Medijska pismenost se odnosi na sve medije, uključujući televiziju i film, radio i snimljenu muziku, štampane medije, internet i druge nove digitalne komunikacione tehnologije.“
Cilj medijske pismenosti je povećanje svesti o različitim oblicima medijskih poruka u našem svakodnevnom životu. Treba da pomogne građanima da prepoznaju kako mediji filtriraju svoje percepcije stvarnosti, oblikuju popularnu kulturu i utiču na lične izbore. Treba da ih osnaži kritičkim razmišljanjem i veštinama kreativnog rešavanja problema kako bi ih učinila kvalifikovanim prozjumerima (pametnim konzumentima i proizvođačima informacija).
Prof. dr Dubravka Valić Nedeljković