Zašto čitati tabloide?

Da ne bude zabune: ovo nije odbrana tabloida. Ovaj tekst ne namerava da porekne da tabloidi izveštavaju netačno i manipulativno, da krše etičke standarde novinarske profesije i da se vode ekonomskim i političkim, a ne javnim interesom – te tvrdnje su toliko samoočigledne da ih nije ni potrebno dokazivati. Ono što nas ovde zanima jeste: šta mi kao publika možemo da radimo sa njima uprkos tome?

Znamo da oni neće nestati u skorije vreme. Među dnevnim novinama koje se mogu kupiti u Srbiji, tabloidi su najprodavaniji (što je i logično pošto oni i čine većinu domaćih dnevnih novina). Isto je i sa internet stranicama – portali ovih medija spadaju među najposećenije u našoj zemlji. A ako ova ekonomska stabilnost nije dovoljna, tabloidi ne moraju da strahuju ni od nekih ozbiljnih kazni za kršenje novinarskih standarda zbog svoje naklonjenosti političkoj eliti. Dakle hteli mi to ili ne, oni su sastavni deo naše medijske realnosti.

Zašto ih onda jednostavno ne ignorisati? Ako ništa drugo, time bismo sačuvali koju nervnu ćeliju više, zar ne? Većina ljudi koji ne čitaju tabloide verovatno se upravo tom logikom vodi. Ako imamo u vidu šta se u njima nalazi, nije baš da možemo da ih krivimo. Ali hajde da razmotrimo suprotnu opciju – šta možemo da dobijemo od čitanja tabloida?

Klica odgovora na to pitanje nalazi se u već pomenutim podacima – tabloidi su najčitaniji mediji u Srbiji. Budući da su populistički po svojoj prirodi, to znači da u svom pisanju oni reflektuju stavove najvećeg dela građana ove zemlje. Ti stavovi nikako se ne poklapaju sa stavovima onog drugog dela građana. One prve bismo mogli nazvati tradicionalistima, ove druge progresivcima. Ili, kako bi oni jedni za druge rekli, prvi su primitivci, drugi izdajnici. No, koje god izraze iskoristili, i kojim god pojmom tu pojavu označili (dve Srbije, polarizacija…), ostaje činjenica da te dve strane ne da ne razgovaraju, već se ni ne poznaju.

Koju svrhu onda mogu da imaju tabloidi u tom slučaju? Tabloidi mogu da posluže članu te progresivne/izdajničke Srbije da se upozna sa stavovima druge strane. Naravno, progresivni čitalac treba da ima u vidu da su stavovi koje vidi u tabloidima oni najekstremniji, i da će u ostatku populacije oni biti zastupljeni u svom blažem obliku. Nakon toga, on ili ona mogu lakše da stupe u komunikaciju sa neistomišljenicima iz svog okruženja.

Postoji pak jedan (prilično veliki) izuzetak kada izveštavanje tabloida ne odražava nužno stavove većine: kada tabloid objavi nešto ne iz svojih ekonomskih, već zarad interesa političke elite. Nasuprot prvom slučaju, kada možemo da pretpostavimo da tabloidi samo govore ono što svi misle ili žele da čuju, sa umešanošću politike možemo da budemo sigurni da su nam medijske poruke nametnute.

Ako se zapitamo koje to teme nisu od interesa za političku elitu, uviđamo da je ona prva vrsta poruka prilično malobrojna – primer bi bio poraz Novaka Đokovića, recimo. Sa druge strane, političke poruke prisutne su ne samo u očiglednim temama (unutrašnja politika, spoljna politika itd), već i tamo gde ih ne bismo očekivali: na primer, tabloid u redovnim intervalima objavljuje priče o srpskim mladićima i devojkama koji vole svoju zemlju i žele da izgrade budućnost ovde.

Prema tome, drugi razlog za čitanje tabloida jeste to što iz njih možemo da iščitamo strategiju aktuelne vlasti. Time se ne misli na doslovno čitanje teksta, već na čitanje podteksta; ne onoga što piše, već onoga što piše između redova. Za tako nešto potrebna nam je medijska pismenost. Medijski pismen građanin ne samo da nije izmanipulisan od strane medija, nego ume i da obelodani mehanizme medijske manipulacije. Kada medijski pismen građanin u tabloidima vidi targetiranje neistomišljenika, etiketiranje susednih zemalja i naroda, veličanje vojske/policije/novog naoružanja, promociju novoizgrađene infrastrukture itd. on u tome ne vidi samo loš ukus i želju za klikovima, već prepoznaje i političku pozadinu ovakvih medijskih poruka.

Sledi da svaki novi broj nekog tabloida može da nam posluži ne samo kao test živaca, nego i kao test iz medijske pismenosti. U tom kontekstu, tabloidi su za medijsku pismenost ono što je neki jugo iz ’84. za časove vožnje – ko na njemu nauči da vozi, može posle da vozi bilo šta.

***

Tekst je nastao u okviru regionalnog projekta “Snažni: Inicijativa civilnog društva za reafirmaciju slobode medija i suzbijanje dezinformacija, propagande i govora mržnje na Zapadnom Balkanu i u Turskoj“ uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiran je sredstvima Ambasade Savezne Republičke Nemačke. Za njegov sadržaj isključivo su odgovorni autori. Sadržaj ne odražava nužno stavove Evropske unije i Ambasade Nemačke.