„Suština medijske pismenosti je u svesti o raznolikom mnoštvu medijskih uticaja. Kada ste toga svesni možete da odlučite kojim uticajima ćete se izložiti, a koje želite da izbegnete. Možete da ostvarite kontrolu nad njima“, kazao je medijski teoretičar Džejms Poter (Potter, 2008).
Naravno, ovo je slučaj ako ste dovoljno zreli i informisani da možete da razlikujete dobre od loših uticaja i ako možete da prepoznate prikriveno oglašavanje, što je suštinski i najveća opasnost kada je u pitanju delovanje medija na razvoj dece i mladih, kreiranje njihovih stavova, a što je najvažnije, uticanje na stvaranje njihovih potreba.
Loši uticaji medija očituju se u promenama u emocijama ili ponašanju dece i maloletnika nakon izlaganja određenim sadržajima kao što su sadržaji koji izazivaju strah (horor filmovi npr), sadržaji koji sadrže scene nasilja, nepristojnog ponašanja, govora mržnje, zloupotrebe opojnih sredstava…
Ono što mediji nude kao obrazac ponašanja bez obzira na kontroverznost sadržaja i alatki kojima se „pero laka industrija” (termin Edgara Morena) zabave služi, jeste socijalno prihvatljivo u kontekstu u kojem se ta realnost „odvija”. Za primer, ovoga puta, uzimamo upotrebu cigareta i alkohola u filmskoj industriji i televizjskoj igranoj produkciji.
American Lung Association identifikovala je razloge koji ukazuju na to zašto tinejdžeri odlučuju da probaju cigarete i da nastave da puše:
„Marketinški timovi koji kreiraju kampanje za proizvođače cigareta i u medijima emituju advertajzing materijal pušače predstavljaju kao kul, seksi, nezavisne, zabavne, atraktivne i one koji „žive na granici”, što je sve poželjan rol model tinejdžerima.“
Marketing je plaćeno oglašavanje proizvoda i to je veoma profitabilna industrija, ali sve više zemalja je donelo zakone o reklamiranju u kojima se ograničava promovisanje cigareta i alkohola[1], što je donekle smanjilo otvoreno promovisanje štetnih supstanci. Međutim, postoji još jedan, mnogo učinkovitiji kanal kojim se pušenje i alkohol čine socijalno prihvatljivim, ali se to radi na prikriveni način, iako je u većini zakona o reklamiranju zabranjeno i prikriveno oglašavanje. Takođe, kako bi auditorijum bolje denotirao i konotirao određene filmske i televizijske sadržaje koriste se prepoznatiljivi modeli iz svakodnevnog života prerasli već u klišee koji uključuju duvan i alkohol.
Postoji nekoliko najčešće korišćenih situacija u kojima junaci puše: dok su u društvu i zabavljaju se uz cigaretu se bolje osećaju; kada su u intimnim situacijama cigareta je potvrda pozitivnih osećanja; kada su usamljeni i nervozni pa bi da se na neki način smire i opuste, umanje stres; kada treba da reše ozbiljan problem cigareta im pomaže da se koncentrišu; kada je situacija krajnje napeta i neprijatna pali se cigareta da se ne vidi nervoza; kada treba da se pokaže saosećajnost jedan akter nudi drugom cigaretu; kada se muškarac udvara ženi, ili želi da se upozna sa nekom ženom koja je upravo izvadila cigaretu iz paklice, on prilazi sa upaljačem i pali joj cigaretu (u ovoj situaciji upaljač i cigareta su komunikacioni most koji omogućava željeno poznanstvo); u intimni scenama kada se manipuliše sa osobom, na primer na saslušanju u policiji u situaciji „dobar-loš policajac” onaj „dobar”, da bi „omekšao” ispitivanog nudi mu cigaretu.
Pored promovisanja štetnih navika i određenog načina ponašanja kroz pozitivne reprezentacije alkohola i cigareta, još jedna vrsta štetnog sadržaja naročito brine roditelje i pedagoge, a to je nasilan sadržaj. Već dugo se raspravlja o pitanju na koji način i da li uopšte nasilni sadržaji mogu da utiču na ponašanje kod dece u smislu da podstiču nasilno ponašanje deteta prema drugome. Rezultati istraživanja su raznovrsni, i čak kontradiktorni. Savremenije gledište na uticaje nasilnog sadržaja na maloletnike pak zauzima tezu da se ovaj fenomen ne može posmatrati tako jednostavno, te da nijedan medijski sadržaj ne može direktno da izazove promene u ponašnju kod deteta zanemarujući pritom kontekst u kojem dete odrasta. Jedno do takvih istraživanje jesu i nalazi Karin M. Fikers koja je istraživala „kako društveni kontekst utiče na vezu između nasilja u medijima i agresivnosti među ranim adolescentima. Njeno istraživanje pokazuje da je nasilje u medijima povezano sa povećanom agresijom kod adolescenata koji odrastaju u porodici u kojoj su već prisutne konfliktne situacije ili u vršnjačkim grupama gde je nasilje često. Njena teza potvrđuje veliki broj prethodnih istraživanja koja pokazuju da su efekti medija uslovni i zavise od varijabli društvene osetljivosti“ (Fikkers, K.M. (2016) prema Maksimović, 2019).
Nasilan sadržaj često se prožima sa sadržajem koji je zastrašujuć. Zastrašujući sadržaji mogu da imaju, uglavnom, kratkoročne efekte po emocionalno stanje deteta. Često se dešava da dete nakon što pogleda neki sadržaj sa zastrašujućim prizorima kao što je horor film ne može određeno vreme nakon da prespava celu noć, ili želi da spava samo u sobi sa ugašenim svetlom, ili ima noćne more. Dešava se i da dete potresaju prizori koje je videlo danima posle te da mnogo priča o tome, da ponavlja prizore u igri i slično. Zastrašujući sadržaji naročito mogu biti štetni po manju decu kao što su deca ispod sedam godina jer još uvek nisu dostigla određen nivo kognitivnog razvoja da mogu da „razlikuju fantaziju od realnosti i misle da likovi koje gledaju na televiziji postoje zaista i u stvarnosti“ a posebno neprijatne emocije i kod starije dece mogu izazvati „oni sadržaji u kojima se radnja priče odvija u domu, u školi, u ulici ili u mestu koje suštinski nalikuje na mesto u kojem dete živi, kao i filmovi u kojima su akteri i žrtve deca“ (Sigeti, 2019).
Pravilnik o zaštiti maloletnika u oblasti pružanja medijskih usluga donet je sa ciljem da se roditelji upozore na mogućnosti da određen sadržaj može da uznemiri dete, te obavezuju emitere da svoj program označavaju određenim uzrasnim oznakama. Ove oznake bi trebalo slediti, a Pravilnik jasno definiše kakva obeležja štetnog sadržaja mogu gledati dvanaestogodišnjaci, šesnaestogodišnjaci i osamnaestogodišnjaci a da ne dođe do emocionalne uznemirenosti ili uočenog neispravnog primera ponašanja. Pored oznaka predviđeno je i određeno vreme kada se sadržaj sa štetnim obeležjima može emitovati i to su uglavnom termini kada se pretpostavlja da deca spavaju (od 23 časova do 6 ujutru).
Međutim, uz dečiju upotrebu digitalnih uređaja, roditeljima postaje izazovnije da prate kojim sadržajima se dete izlaže i da sprovode uspešnu „prevenciju“ zaštite deteta od štetnog sadržaja. Kuzmanović, Zlatarović, Anđelković i Žunić-Cicvarić (2019) navode neke oblike medijacije, pa i tehničke medijacije kao što je nadgledanje i praćanje koje podrazumeva „praćenje istorije pretraživanja u veb-pregčedaču, pristupanje detetovim profilima“ kao i korišćenje „tehničkih mera zaštite kao što je softver za roditeljsku kontrolu, blokiranje ili filtriranje pristupa određenim veb sajtovima“ (str. 38) za koje znamo da objavljuju štetne sadržaje kao što su pornografski sajtovi, sajtovi u kojima ima mnogo govora mržnje, sajtovi sa zastrašujućim sadržajima itd.
Ovaj tehnički pristup može biti jedan od oblika kontrolisanja kojim će se sadržajima dete izložiti, ali treba imati na umu da je Internet platfoma „beskonačnih mogućnosti“ te da se uvek mogu javiti novi sajtovi i platforme na koje bi dete samostalnim pretraživanjem moglo zalutati. Zato je naročito važno razgovarati sa decom o sadržajima kojima se izlažu, i konzumirati medije zajedno, a ne podsticati „kulturu svoje spavaće sobe“ u svojem domu.
prof. dr Dubravka Valić Nedeljković
Tekst je nastao u okviru projekta „Mediji u životu deteta“ koji je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije a realizuje Novosadska novinarska škola. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
Reference:
- Poter, Džejms. (2008). Medijska pismenost. Clio: Beograd. (2011).
- Valić Nedeljković, Dubravka. (2019). Прикриено рекламирање: тутун и алкохол како филмска метафора. Republika. [online]. Dostupno na: http://www.respublica.edu.mk/blog/2019-08-07-08-39-44 [pristupljeno 17. decembar 2019].
- American Lung Association. (n.d.). Why Kids Start Smoking. [online]. Dostupno na: https://www.lung.org/stop-smoking/smoking-facts/why-kids-start-smoking.html [pristupljeno 17. decembar 2019].
- Maksimović, Sandra. (2019). O nasilnim medijskim sadržajima i njihovim uticajima. U: Vodič za edukatore kroz medijsku pismenost: kako pričati sa decom o dezinformacijama, oglašavanju, nasilju i stereotipima u medijima, 2019, str. 12-17. Novosadska novinarska škola: Novi Sad. Dostupno na: https://www.novinarska-skola.org.rs/sr/publication/vodic-za-edukatore-kroz-medijsku-pismenost/
- Službeni glasnik Republike Srbije. (2015). Pravilnik o zaštiti maloletnika u oblasti pružanja medijskih usluga, br. 25/2015, Beograd: Službeni Glasnik.
- Sigeti, Valentina. (2019). Štetan sadržaj: kada medij plaše dete. medijskapismenost.org.rs [online]. Dostupno na: https://medijskapismenost.org.rs/2019/02/27/kada-mediji-plasi-dete/#more-485 [pristupljeno 17. decembar 2019].
- Kuzmanović, Dobrinka i Zlatarović, Vesna i Anđelković, Nataša i Žunić-Cicvarić, Jelena. (2019). Deca u digitalnom dobu. Užički centar za prava deteta: Užice. Dostupno na: https://www.unicef.org/serbia/publikacije/deca-u-digitalnom-dobu
[1]Na primer Zakon o glašavanju Republike Srbije (2016): “Član 46 Oglašavanje alkoholnih pića, uključujući svako isticanje žiga ili druge oznake alkoholnog pića, nije dozvoljeno.(…) Član 50 Zabranjeno je oglašavanje duvana i duvanskih proizvoda, uključujući svako isticanje žiga ili druge oznake proizvođača tih proizvoda”. https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_oglasavanju.html