Značajno izlaganje nasilnim sadržajima i informativnim sadržajima o kriminalu i konfliktima na televiziji, moglo bi da ima uticaj na percepciju o opasnosti sveta kod gledalaca.
Teoriju pod nazivom „Sindrom zlog sveta“ razvio je medijski analitičar Jozef Gerbner promišljajući o uticajima televizije na gledaoce. Naime, Gerbner tvrdi da teški gledatelji, za razliku od onih koji u manjoj meri uživaju u televizijskom programu, pokazuju veću anksioznost i strah od sveta, kao i uverenje da je okruženje opasnije nego što zaista jeste.
Da li medijska pismenost može da nas oslobodi „sindroma zlog sveta“?
Teoriju o „sindromu zlog sveta“ kao posledici izlaganja televizijskom programu, testirali su naučnici Bergan i Li sa Univerziteta Mičigen iz SAD ponovo, 2018. godine. Međutim, ono što razlikuje istraživanje pomenutih naučnika jeste njihova teza da medijski opismenjenija osoba će moći da prepozna da medijske reprezentacije opasnosti ne odgovaraju realnom stanju, kao i da će ih u manjoj meri plašiti loše vesti.
U istraživanju Bergana i Lija učestvovalo je 189 ispitanika, ali u proseku vrlo mladih (oko 20 godina) i većinom ženskog pola (72 odsto). Naučnici su izložili jednu grupu ispitanika medijskom sadržaju o terorizmu, a drugu neutralnom sadržaju. Potom su ispitanicima merili strah od terorizma, percipiran rizik, medijsku pismenost, poverenje u medije, logičko mišljenje.
Rezultati su pokazali da teorija o „sindromu zlog sveta“ još uvek nalazi utemeljenje u ovakvim istraživanjima jer kod ispitanika koji su se izlagali sadržaju o terorizmu, bio je primetan i povećan strah od terorizma, kao i percipirana opasnost. Međutim, rezultati njihovog istraživanja nisu pokazali značajnu vezu između odsustva straha od terorizma i visokog nivoa medijske pismenosti. Sa druge strane, neka druga istraživanja na koja su se sami autori rada pozivali, jesu pokazala vezu između visokog nivoa medijske pismenosti i niskog nivoa „sindroma zlog sveta“.
Ovi rezultati interesantni su upravo zato što su sukobljeni. Takođe, oni podstiču raspravu na koji način možemo da sačuvamo sebe od uticaja medija na naše emocionalno stanje, ali i raspravu kako se definiše i koja su očekivanja od medijske pismenosti.
Međutim, autori navedenog rada vrlo široko su protumačili doseg veština medijske pismenosti. Naime, u ovoj situaciji medijska pismenost može da omogući razumevanje i prepoznavanje da strah koji osećamo od spoljnog sveta jeste verovatan efekat medijskog izveštavanja o terorizmu, kriminalu i opasnosti. Ali, da li ćemo uspeti da odbacimo strahove, odnosno da neprijatne emocije eliminišemo racionalnim argumentima, to ne zavisi od veština medijske pismenosti, već od veština emocionalne inteligencije. Medijska pismenost je po definiciji sposobnost razumevanja, čitanja, pronicanja u srž medijskih tekstova, odnosno sposobnost da se na različite načine sagledavaju, analiziraju, evaluiraju i kreiraju medijske poruke. To su veštine koje se temelje na kogniciji. Emocionalna inteligencija, prema Danijelu Golmanu (1990) sa druge strane, podrazumeva samosvesnost, motivaciju, empatiju, socijalne veštine i kontrolu svojih emocija ko god i šta god da je njihov izazivač.
Valentina Sigeti