Snaga uticaja društvenih mreža uslovljena, najverovatnije, samim pojedincem

Medijima i društvenim mrežama se u javnom diskursu češće pripisuju negativni nego pozitivni uticaji. Tako su mnogi mediji u celom svetu izveštavali o tome kako su naučnici otkrivali da društvene mreže utiču na razvoj depresije ili niskog samopouzdanja sa podjednako visokom zabrinutošću kao što se ranije verovalo da televizija podstiče agresiju kod dece. Činjenica jeste da prilikom istraživanja uticaja društvenih mreža, naučnici jesu dolazili do takvi rezultata, ali možda je manje poznato da su dolazili i do suprotstavljenih nalaza, te se uticaji društvenih mreža ne ocenjuju uvek kao negativni.

Neke najnovije meta studije o psihološkim efektima društvenih mreža na mlade, koje su objavljene tokom 2020. i 2021. godine, ističu da su dosadašnja istraživanja o ovome davala različite, pa čak i kontradiktorne nalaze. Tako, na primer, Ejmi Orben (Amy Orben) (2020), nakon pregleda 80 prethodnih meta analiza, u radu „Tinejdžeri, ekrani i društvene mreže“ ističe da su rezultati dosadašnjih istraživanja zapravo pokazali da je „veza između upotrebe digitalne tehnologije, ili korišćenja društvenih medija posebno, i psihološkog blagostanja – u proseku – negativna (prim. aut. ne postoji) ili je veoma mala.“ Meta studija autora Pati Vokenburg i saradnika (Patti M. Valkenburg, Adrian Meier, Ine Beyens) (2022) pokazala je takođe da su dosadašnja istraživanja najčešće pronalazila malu ili srednju vezu između upotrebe društvenih mreža i nezadovoljavajućeg mentalnog zdravlja (npr. postojanje depresije ili anksioznosti). U radu se navodi i da, kada su faktori sreća i životno zadovoljstvo i depresija analizirani odvojeno, pronađena je pozitivna veza upotrebe društvenih mreža sa većim nivoom i dobrog mentalnog zdravlja kao i sa većim nivoom lošeg mentalnog zdravlja. 

Dakle, već dve meta studije pronašle su da veza između upotrebe medija i psihičkih tegoba postoji, kao i da ne postoji, a i da je veoma mala, mala i srednja. Nasuprot tome, pronađeno je i da postoji veza između upotrebe društvenih mreža i dobrog mentalnog zdravlja. Kada se dobiju ovakvi nalazi posebno je umeće umeti nepristrasno i na pravi način ih interpretirati. Dakle, ukoliko se kaže da se istraživanjima pokazuje da postoji makar mala veza među teškim konzumentima medija, odnosno društvenih mreža, sa njihovim povoljnim ili nepovoljnim stanjem mentalnog zdravlja, onda to znači da je u određenoj meri svaki korisnik medija ili društvenih mreža sklon ovim uticajima. Međutim, nalazi da među korisnicima društvenih mreža ima i onih koji se odlikuju zadovoljavajućim nivoom mentalnog zdravlja znači da a) ili imamo grupu ljudi na koje društvene mreže nisu negativno uticale, b) ili medijski uticaji ne moraju da budu samo negativni već i pozitivni. To samim tim znači da efekti društvenih mreža nisu univerzalni. Stoga, mnoge meta studije zaključuju svoje radove novom idejom, a to je da navedene veze zaista postoje kod nekih ljudi, dok kod nekih drugih ne postoje. Da li ćemo biti podložniji medijskim uticajima zavisi od različitih faktora unutar i oko nas samih.

Model različite osetljivosti na medijske efekte (The Differential Susceptibility to Media Effects Model  – DSMM) koji su razvili holandski naučnici Pati Vokenburg i Johen Peter (Jochen Peter) (2013) polazi od toga da su medijski efekti i a) uslovni i b) transakcioni. Uslovni medijski efekti označavaju to da u zavisnosti od inidividualnih razlika svakog pojedinca i njegovog okruženja zavisi to da li će određeni medijski efekti na mišljenje, emocije, stavove, uverenja, fiziologiju i ponašanje biti jači ili slabiji. Stoga se i nazivaju uslovni – jer se određene osobine individue i činioci iz njenog okruženja smatraju faktorima koji na neki način dozvoljavaju ili ometaju uticaj medija. Transakcioni medijski efekti podrazumevaju to da medijski efekti koji nastanu upotrebom ili izlaganjem određenom mediju utiču dalje na to da se taj medij (medijski sadržaj) ponovo rado konzumira. Imajući u vidu navedeno, Teorija različite osetljivosti na medijske efekte dalje razlaže ovaj koncept.

Razvoj ovakvih teorija, inspirisanih i utemeljenih na dosadašnjim istraživanjima, pokazaće da će, najverovatnije, epilog promišljanja o medijskim uticajima društvenih mreža biti identičan zaključcima o medijskim uticajima televizije na auditorijum kada je davne 1961. postavljen naizgled relativizujuć zaključak:

„Za neku decu, pod nekim okolnostima, neki televizijski sadržaj može da bude štetan. Za neku drugu decu pod istim okolnostima ili za istu decu pod drugim okolnostima neki sadržaj može biti koristan. Za većinu dece, u većini slučajeva, televizija nije posebno loša, niti posebno dobra“ (Schramm, Lyle, & Parker, 1961 prema Sigeti, 2019).

Razgovori o medijskim uticajima u školi

U osnovnim i srednjim školama predviđeni su razgovori sa učenicima o medijskim uticajima i o društvenim mrežama. Tako je u osnovnoj školi u okviru programa slobodne nastavne aktivnosti Medijska pismenost predviđeno da se učenici edukuju o „uticajima medijskih sadržaja na osećanja, vrednosti i ponašanja publike“ specifično u kontekstu oglašavanja, odnosno kupovine i potrošnje, dok je u prvom razredu gimnazija u okviru izbornog programa Jezik, mediji i kultura planirano da se realizuje tema „Moć uticaja i ograničenja različitih medija“. 

Kao što je navedeno u prethodnim redovima ovog teksta, tema medijskih uticaja je kompleksna i zbog toga je najvažnija smernica nastavnicima da kada rade sa učenicima o ovome pošalju poruku da ne postoje univerzalni i direktni medijski uticaji, odnosno da neće svaki sadržaj uticati jednako na svakog pojedinca koji se tome izloži. O tome da je ovakvo teorijsko razmatranje medijskih uticaja prevaziđeno pisali smo već i ovde. Kada se radi ova tema potrebno je, dakle, prikazati učenicima da medijski uticaji mogu biti pozitivni i negativni, a mogu i da potpuno izostanu. U tom svetlu učenicima se može postaviti pitanje ili zadatak da istraže medijske efekte u okviru različitih tema (kao što je, na primer, preporučeno da se radi tema uticaj reklama na kupovno ponašanje), ali da onda pokušaju i da identifikuju od čega još zavisi da li će navedeni medijski uticaj imati veći, odnosno manji efekat (odnosno, od čega još, pored zavodljive reklame, zavisi da li ćemo određen proizvod kupiti). Ukoliko se na taj, ili sličan tome, način pristupi temi medijskih uticaja, učenici će osvestiti da određeni efekti medija postoje, ali izbeći će se da se medijima pridaje veća moć nego što uistinu postoji i akcentovaće se da je nešto ipak i u našim rukama.

Nastavnici koji implementiraju medijsku pismenost bilo kao slobodnu aktivnost u osnovnoj školi bilo kroz poseban program kako je u nekim gimnazijama, prilikom rada o temi medijskih uticaja mogu da istaknu i značaj kritičkog mišljenja o medijima i medijskim sadržajima. Ovo može da bude jedan od načina preispitivanja medijskih uticaja, jer ako, na primer, imamo kritičan odnos prema reklamama kao prema sadržajima kojima je glavni cilj profit, osnovano je pretpostaviti da će upravo taj stav ometati da efekat te reklame bude toliko snažan da nas primora da kupimo proizvod koji nam zapravo ne treba ili koji „zvuči suviše dobro da bi bio istinit“.

Psiholozi, bilo kao profesori psihologije ili članovi uprave škole na poziciji školskog psihologa, imaju takođe značajne stručne kapacitete da obrađuju teme medijskih efekata sa učenicima. Oni to mogu činiti kao profesori na pomenutom programu, kao gostujući predavači na jednom času ili kao školski psiholozi kroz razne vannastavne aktivnosti. Psiholozi su opremljeni korisnim znanjima o kognitivnom i emocionalnom razvoju, znanjima o ličnosti i crtama ličnosti, kao i znanjima o uticaju sredine na psiho-socijalni razvoj deteta. Stoga, i oni mogu dati svoj doprinos prilikom obrađivanja teme medijskih uticaja, i to posebno prilikom pojašnjavanja na koji način određene crte ličnosti, uverenja, stavovi, razvojni stadijum u kojem se dete trenutno nalazi može biti faktor ograničavanja snage efekata medija ili društvenih mreža na razvoj psihičkih poremećaja, stavova, uverenja, ponašanja i slično.

Valentina Sigeti

Reference:

  1. Orben, Amy. (2020). Teenagers, screens and social media: a narrative review of reviews and key studies. In: Social Psychiatry and Psychiatric Epidemiology, volume 55, 2020, pages 407–414. Dostupno na: https://link.springer.com/article/10.1007/s00127-019-01825-4.
  2. Valkenburg M, Patti. & Peter, Jochen. (2013). The Differential Susceptibility to Media Effects Model. In: Journal of Communication, volume 63, 2013, page 221–243. Dostupno na: https://www.pattivalkenburg.nl/images/artikelen_pdf/2013_Valkenburg__Peter_Differential_Susceptibility_Meda_Effects.pdf.
  3. Valkenburg M, Patti. & Meier, Adrian. & Beyens, Ine. (2022). Social media use and its impact on adolescent mental health: An umbrella review of the evidence. In: Current Opinion in Psychology, volume 44, April 2022, pages 58-68. Dostupno na: https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S2352250X21001500.
  4. Sigeti, Valentina. (2019). Razgovarajmo sa decom o upotrebi medija. novinarska-skola.org.rs. [internet]. Dostupno na: https://novinarska-skola.org.rs/sr/razgovarajmo-sa-decom-o-upotrebi-medija/.

Tekst je nastao u sklopu projekta „Zvoni za MIP – osnaživanje učenja medijske i informacione pismenosti u školskom sistemu Srbije“ koji realizuje Novosadska novinarska škola uz finansijsku podršku Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Holandije u okviru MATRA programa i Balkanskog fonda za demokratiju (projekat Nemačkog Maršalovog fonda SAD) i Ministarstva spoljnih poslova Kraljevine Norveške. Stavovi izneseni u tekstu ne izražavaju nužno i stavove donatora.