Portal Medijska pismenost objavljuje u četiri nastavka tekst Aleksandra Luja Todorovića o medijskoj kulturi u digitalnom dobu. U drugom delu osvrnućemo se na istoriju medija, kao i na faktore koji su uticali na razvoj novina, fotografije, filma…
Autor: Aleksandar Luj Todorović
Ako bismo se držali Šenonove definicije mogli bismo reći da istorija medija počinje sa grčkom Agorom. To je možda i najbolji put jer je ta činjenica na neki način u velikoj meri predodredila i prirodu današnjih medijskih industrija, jer je Agora imala dvojnu funkciju: ona je istovremeno bila Glavna tržnica, i mesto okupljanja stanovnika polisa na kome se objavljuju saopštenja ili raspravljaju pitanja od zajedničkog interesa. Današnje medijske industrije možemo odrediti kao: sredstva masovnih komunikacija koja koriste štampanu reč, zvuke i slike da bi preneli informacije zabavu, a trebalo bi i obrazovanje (što je sve manje i manje slučaj), ali to su istovremeno i industrije, to jest institucije koje neprekidno usavršavaju svoj proces proizvodnje stremeći ka cilju svih industrija – stalnom uvećanju profita preko minimalizacije troškova i povećanja prometa.
Polazeći od Agore možemo smatrati da je prvi medij masovnog komuniciranja bio skup stanovnika na nekom trgu gde se saopštavaju i raspravljaju svetovna pitanja ili u nekom svetilištu gde razmatraju duhovna pitanja ili se preko posrednika – sveštenika opšti s transcedentnim. Međutim, masovni mediji u smislu u kome ih danas podrazumevamo rađaju se tek posle XV veka, to jest posle Gutenbergovog izuma štampe. Važno je napomenuti da Gutenberg nije izmislio samo pokretni slog, već da je razvio i odgovarajuće mastilo i preradivši presu za grožđe napravio štamparsku presu, razvio pregršt drugih pratećih rešenja i time osmislio i ponudio na upotrebu štampu kao jedan celoviti SISTEM. No, treba priznati da je razvoj štampanih medija bio veoma spor. Kako kaže Pol Star:
“Pre 1600. godine štampane vesti nisu redovno izlazile, a ako su redovno izlazile nisu bile štampane”
Naime pre 1600 godine štampani su s vremena na vreme „almanasi“ koji su izveštavali o bitkama i ratovima iz prethodnog perioda. Ti almanasi, kao i izveštaji rada engleskog parlamenta nisu imali određeni ritam izlaženja već su se pojavljivali s vremena na vreme. S druge strane u centrima kao što su bili London i Pariz postojale su „pisarnice“ koje su redovno svake druge nedelje ispisivale vesti s dvora, i iz visokog društva i slali ih plemićima koji su boravili u svojim zamkovima van gadskih centara. Zanimljivo je da u to vreme nastaje i prvi „tabloid“. U Veneciji počinje da izlazi Gazetta veneta koja je prenosiloa tračeve i pikanterije iz krugova venecijanske vlastele. Međutim, i posle 1600. godine popularnost štampe je sporo rasla, tako je, na primer, 1795. godine tiraž engleskog Morning Post-a bio 200 primeraka a najtiražniji list tog vremena, londonski Times, prodavan je u samo 4.800 primeraka. Uporedimo to sa britanskim brojkama iz 2001. godine:
- The Sun: 3.624.563 primeraka
- The Miror: 2.113.705 primeraka
- Daily Mail: 2.441.398 primeraka
- The Times: 686.618 primeraka
- The Guardian: 400.708 primeraka
- The Independent: 197.075 primeraka
Ovde zapažamo dramatično povećanje tiraža, ali i jednu veoma važnu, mada ne i ohrabrujuću činjenicu: ukupan tiraž tri „ozbiljna“ dnevna lista (Times, Guardian i Independent) manji je od tiraža samo jednog od prva tri tabloida.
Obe ove činjenice imaju svoj koren u Industrijskoj revoluciji koja je započela u Velikoj Britaniji polovinom osamnaestog veka. Ovaj ključni događaj, koji su inicirala dva naizgled „obična“ izuma – Vatova parna mašina i Žakarov razboj, doneo je bitne promene u društvu:
- Brz rast gradskog stanovništva kao posledica novih industrija kojima je trebalo više radnika no što su gradovi s početka osamnaestog veka mogli da pruže;
- Porast broja pismenih, koji je bio posledica industrijalizacije jer su industrijski radnici morali da budu bar elementarno opismenjeni;
- Pojava novih potreba te nove klase u nastajanju, kao i industrijske buržoazije čiji značaj i moć počinju da prevazilaze bogatstvo i moć plemstva zasnovanih na vlasništvu nad zemljom;
- Javlja se nov sloj potrošača kulture koji imaju druge ukuse i druge afinitete od dotadašnjih diktatora mode – zemljoposedničkog plemstva;
- Rađaju se masovni mediji ka odgovor na porast pismenosti i uvećanja gradskog stanovništva:
- Konačno, kao odgovor na potebe novih slojeva društva, rađa se kultura za mase ne masovna kultura, jer mase ne proizvode neku svoju kulturu već kulturne industrije stvaraju i umnožavaju kulturu za mase.
Taj rast medija kao posledice svih upravo navedenih elemenata industrijske revolucije odlično se može sagedati na primeru potrošnje papira u Velikoj Britaniji tokom devetnaestog veka:
- 1800: 11.000 tona
- 1850: 100.000 tona
- 1890: 600.000 tona
Kao što smo već istakli jedna od značajnih posledica industrijske revolucije je pojava novog sloja potrošača kulture i posledična pojava masovne kulture ili pravilinije kulture za mase. U svojim studijama ove pojave Teodor Adorno i Maks Horkenhajmer ističu da su proizvodi kulturnih industrija tipični industrijski proizvodi koje karakteriše jedan broj osobina:
- Oni su prividno unikatni što potpomaže plasman;
- Da bi bili što isplativiji ti proizvodi su visoko standardizovani;
- Kao takvi oni su tipični konfekcijski proizvodi;
- Da bi bili lakše primljeni i asimilirani oni su zasnovani na stereotipima i konformizmu;
- Potrošač nije subjekt te kulture već njen objekat, što je danas jako vidljivo na internetu gde, kako je to jedan novinar definisao, „čim je nešto objavljeno da je besplatno to znači da ga vi plaćate svojom ličnošću, svojom intimom ili svojim identitetom“.
Ako pogledamo na kioske na ulici, na bilborde, na najveći broj televizijskih kanala i većinu flmove, ako u ruke uzmemo neki od „bestselera“ veoma lako ćemo prepoznati da su svi oni tipični proizvodi kulturnih industrija. Oni se baziraju na masovnom korišćenju stereotipa i gotovih i lako prepoznatljivih formula tako da ne zahtevaju od svog potrošača nikakav napor već samo prepoznavanje standardizovanih iskaza.
Kao što dobro znamo, novine jesu bile prvi pravi medij masovnih komunikacija, ali su mu se tokom devetnaestog i dvadesetog veka priključivali i drugi. Prva na tom spisku bila je fotografija čiji je zvanični „datum rođenja“ 1837. godina. Kažemo „zvanični datum rođenja“ jer je tokom vremena bilo mnogo pokušaja i još više maštanja da se mehaničkim putem trajno fiksira svetlosna slika koja se nalazi pred našim očima. Maštarije Tifenja de la Roša i eksperimenti Anastazijusa Kirhnera ili Tomasa Vedžvuda bili su svojevrsni uvod u rad Nisefora Nijepsa i Luja Mande Dagera koji je doveo do razvoja prvog praktičnog sistema fotografije. Zanimljivo je da je ideja vodilja Nisefora Nijepsa bila sasvim u duhu industrijskog devetnaestog veka – da napravi sistem koji bi mogao da jednostavno svetlosnu sliku prebaci na litografski kamen i omogući industrijsku proizvodnju velikog broja primeraka iste. S druge strane Dager, veoma cenjeni scenograf pariskih pozorišta i vlasnih diorama – svetlosnih spektakala koji su bili veoma popularni u to vreme –želeo je da razvije sistem koji bi svetlosnu stvarnost pretvorio u trajne slike koje bi svojom realističnošću obogatile efekat njegovih diorama. Drugim rečima razvoj fotografije rezultat je zajedničkog rada čoveka industrije i čoveka umetnosti, što je, u krajnjoj liniji, obeležilo fotografiju koja i danas oscililra između industrijskih primena i umetnosti koju oličavaju brojne ličnosti kao Atže, Brasai, Kapa, Man Rej ili Toskani.
Želja da se slike pokrenu i time u potpunosti „podražavaju život“ bila je jasno vidljiva u brojnim „igračkama“ osamnaestog i devetnaestog veka kao što su bili taumatrop (komad kartona koji je na jednoj strani imao nacrtanu pticu a na drugoj kavez i koji se nalazio na koncu tako da je mogao da se okreće velikom brzinom i time stvara efekat da je ptica u kavezu) ili zoetrop (doboš sa prorezima na čijoj su unutrašnjoj strani naslikane figure u raznim fazama nekog pokreta i koji je okretanjem i gledanjem krom proreze stvarao iluziju pokreta nacrtane figure). S druge strane brojni pronalazači, naučnici i amateri pokušavali su da reše ovaj problem. Neki su bili već blizu rešenja, kao, na primer Edison u SAD, Fic Grin u Engleskoj ili Luj le Prens u Francuskoj. Zanimljivo je da je Luj le Prens verovatno protiv svoje volje bio prva žrtva pravog filmskog trilera. Naime, pošto je u Engleskoj snimio jedan film od par minuta otišao je 1890. godine u Sjedinjene Držve da pokuša da tu plasira svoj izum. Jednog dana je zakazao demonstraciju svog uređaja u Njujorku i u Vašingtonu seo u voz za Njujork. Nikada nije stigao u Njujork i nikad se nije saznalo gde je i kako nestao.
Međutim, pet godina kasnije, 1895, u Indijskom salonu Gran Kafea u Parizu braća Luj i Ogist Limijer prikazali su svoj izum – kinematograf ili ponovo kompletni sistem za snimanje, razvijanje i projekciju pokretnih slkika. Film je rođen.
Godine 1896. Guljermo Markoni, oslonjen na Maksvelove jednačine i Hercove eksperimente, deponovao je patent bežičnog prenosa informacija, bežične telegrafije kako je to tada nazvano i kako je i korišćeno. To je bio izum koji je omogućavao da se telegrafski signali prenose do brodova na moru, da se, kako je to Markoni demonstrirao, prenose iz Engleske čak do Australije da bi impuls prekidača u Londonu upalio ulična svetla u Sidneju. Bežična telegrafija je veoma brzo osvojila svet. Mnoge vlade su po ugledu na Englesku zakonom obavezale sve brodove da raspolažu stanicom bežične telegrafije i operaterom koji je tada bio poznat kao „markonist“. Na tragu Markonija brojni istraživači su počeli da ispituju mogućnost da se bežičnim putem umesto prenosa morzeovih znakova emituju i primaju govorni i zvučni signali.
Tako je već između 1901. i 1906. godine Redžinald Fesenden izveo niz eksperimenata sa prenosom zvučnih signala bežičnim putem. Bežični prenos se na tragu njegovih ensperimenata usavršavao i 1920. godine, povodom američkih predsedničkih izbora stanica KDKA započela je da svakodnevno emituje izveštaje sa finiša predizborne kampanje i sa samih izbora. Inače, sve američke stanice za bežični prenos imale su (a imaju i danas) svoje ime sastavljeno od četiri slova – za stanice istočno od Misisipija prvo slovo je uvek W dok je za one zapadno od ove reke prvo slovo uvek K, pri čemu su postojala dva izuzetka od kojih je jedan bila i stanica KDKA. Po okončanju izbora ova stanica je nastavila da emituje raznovrsni muzičko-govorni program, kao i reklame te se smatra da je to bila prva (komercijalna) radio stanica u svetu. Ovu stanicu je sledio niz drugih komercijalnih stanica u SAD, a 1922. godine, pojavljuje se prvi javni radiodifuzni servis – stanica BBC u Velikoj Britraniji.
Radio kao medij je veoma brzo postao izuzetno popularan i porodice su se uveče okupljale oko radio prijemnika da zajedno slušaju prenose koncerata, radio drame, vesti, itd. Na radiju je objavljena abdikacija engleskog kralja Edvarda VIII, na radiju je Čerčil podstakao svoje sunarodnike da uprkos tome što im nudi samo „znoj, krv i suze“ ne posustanu nikad u borbi protiv agresora, preko radija je Šarl de Gol pozvao Francuze da se suprotstave kvislinškoj Petenovoj vladi i bore se protiv nemačkog okupatora. Jednom rečju, radio je izbio u prvi plan medijskih industrija.
Međutim, mnogi su smatrali da mu nedostaje slika da bi bio idelani elektronski medij. Istina, o mogućnlosti prenosa pokretnih slika u domove krajnjih korisnika maštalo se i mnogo ranije. U svojim futurističkim delima iz osamdesetih godina dvetnaestog veka, pisac i crtač Alber Robida predviđa da će oko 2000. godine svi domovi biti opremljeni pljosnatim ekranima preko kojih će dobijati vesti, zabavu i poduke. Nekih četrdeset godina kasnije, 1926, Džon Logi Berd će u Londnu javno prikazati prenos živih slika na daljinu. Istina te slike su više ličile na indonežansko Vajang pozorište senki, a daljina je bila rastojanje između dve susedne sobe u Frit stritu u Londonu. Biće potebno još deset godina da se ostvari niz tehničkih otkrića i usavršavanja, da bi BBC 1936. godine započeo prvi redovni televizijski program u svetu. Nažalost taj program nije bio dugog veka. Tri godine kasnije izbio je Drugi svetski rat i redovni program (na kome je upravo emitovan jedan crtani Diznijev film) je prekinut i pojavio se spiker koji je objavio da je počeo rat i da se emitovanje televizije prekida do daljnjeg. Posle kapitulacije Nemačke, 1945. godine, program BBC-a je nastavljen i to emitovanjem istog onog Diznijevog filma od mesta na kome je šest godina ranije prekinut.
Jedan krvavi rat je završen , alil je ubrzo započeo drugi poznat kao hladni rat između Sovjetskog Saveza i njegovih satelita na jednoj i zapadnih sila na drugoj strani. Atomska bomba, razvijena krajem Drugog svetskog rata bila je glavno strašilo ovog osobenog rata. I jedna i druga strana su živele u nekoj vrsti paranoje uslovljene strahom od tog stravičnog oružja. Jedan od rezultata te paranoje bila je i odluka američkih vlasti da pokrenu razvoj novog komunikacionog sistema koji bi bez obzira na oštećenja koja bi mu nanela neka atomska bomba, mogao da nastavi da radi sa preostalim delom sistema. Bila je to Arpanet mreža međusobno i unakrsno povezanih računara. Godine 1968. prva četiri računara sa univerziteta Stanford, Univerziteta Kalifornije u Los Anđelesu, Univerziteta Kalifornije u San Bernardinu i Univerziteta države Juta povezani su u mrežu. Već godinu dana kasnije počinje da raste komunikciona mreža Arpanet da bi se već 1984. sastojala od preko 4000 čvorišta i više od 1000 priključenih računara širom sveta. Naziv internet se prvi put pojavluje 1983. godine kada dolazi do spajanja Arpaneta i nekoliko drugih komunikacionih mreža. Međutim prava eksplozija razvoja ove svetske mreže nastupa 1993. godine kada Tim Berners Li iz evropskog centra atomskih istraživanja – CERN uz saglasnost direkcije centra stavlja na slobodno raspolaganje sistem indeksiranja adresa koji je on razvio i koji je poznat kao www (od World Wide Web – Velika svetska mreža). Danas je ova komunikaciona mreža dosegla takve razmere da se čini da je ceo svet uhvaćen u nju kao u neku neverovatnu paukovu mrežu i da više nismo u stanju ni da zamislimo svet bez interneta.
Ovaj uvod će nekog od čitalaca ovog teksta možda navesti da se zapita ČEMU SVA TA ISTORIJA, a to će svakako pomisliti oni koje želimo da uputimo u tajne medijskih industrija i pomognemo im da steknu potrebne veštine medijske pismenosti.. Na ovo pitanje postoje brojni odgovori od vema proročkog stava američkog filozofa Džordža Santajane koji je rekao da „onaj ko ne poznanje istoriju osuđen je da je ponavlja“ do veoma pragmatičnog i zgodnog objašnjenja medijskog poslenika Stefana Berna koji ističe :
„Kada vozite auto vi svakako gledate napred, ali ako redovno ne bacate pogled na retrovizor, prete vam teške nesreće.“
U sledećem nastavku:
Kako čitati masovne medije?