Štetan sadržaj: Kada mediji plaše dete

Jasni su znaci kada je dete uplašeno zbog izlaganja nekom medijskom sadržaju. Ono tada rukama pokriva oči ili uši, gleda u drugom pravcu, približava se i započinje razgovor sa roditeljima, ali i teši sebe da je ta krv koju vidi „samo kečap“, da je previše velik/a da bi se plašio/la, i da prizor nije stvaran (Valkenburg, Cantor, & Peeters, 2000).

Navedene strategije, koje svaki roditelj bez teškoća primeti kod svog deteta, samo su neke kojima dete pokušava sebe da umiri u trenutku izlaganja određenom sadržaju. Međutim, prizori koje je videlo i koji su potresli dete mogu da se pojavljuju ponovo danima posle – tokom spavanja, u igri, ili u okruženju koje podseća na zastrašujuću scenu. Nakon odgledanog zastrašujućeg sadržaja nepodesnog za njegov uzrast, dete može da ima problema sa spavanjem, odnosno da se budi zbog noćnih mora, da mokri u krevet ili da odbija da spava samo u sobi. Takođe je moguće da dete neutešno priča o onome što je videlo, ili ponavlja prizor u igri. Ove promene u ponašanju usled neprijatnih emocija izazvanih određenim medijskim sadržajem, nekim medijskim stručnjacima, pedijatrima, pedagozima i psiholozima dokaz je da medijski sadržaj može, barem kratkoročno, da utiče na dete.

Prilikom istraživanja o tome kako mediji utiču na decu i kako deca razumeju medijske sadržaje, naučnici su uglavnom svoje teorije temeljili na Pijažeovom shvatanju kognitivnog razvoja. Prema Pijažeu, između sedme i jedanaeste godine, dete razvija racionalno razmišljanje što znači da u tom dobu može da shvati razliku između fantazije i realnosti. Dok ne dostigne takvu kognitivnu sposobnost dete plaše sadržaji fantastičnog ili sci-fi žanra, kao i likovi životinja koji su prikazani kao opasni ili monstruozni, navode australijski univerzitetski naučnici (Rutherford, Bittman & Biron, 2010). Deca mlađa od sedme godine ne mogu da razlikuju fantaziju od realnosti i misle da likovi koje gledaju na televiziji postoje zaista i u stvarnosti. Zastrašujući sadržaji, kao što su oni u nekim filmovima strave i užasa ili u kriminalističkim filmovima i serijama, zatim oni sadržaji u kojima se radnja priče odvija u domu, u školi, u ulici ili u mestu koje suštinski nalikuje na mesto u kojem dete živi, kao i filmovi u kojima su akteri i žrtve deca, mogu izazvati neprijatne emocije i kod mlađe ali i kod starije dece.

Kada do ovakvih situacija dođe, roditelji neka imaju da umu da su ovakvi efekti medija kratkoročni i da će ih dete relativno brzo prevazići uz podršku i razgovor.

Kako bismo ipak izbegli ovakav neprijatan događaj u detetovom životu, roditelji imaju mogućnost da uzrasnim oznakama, koje su emiteri u obavezi da stave u svoj program, donesu odluku da li je određen sadržaj pogodan za dete.

Prema Pravilniku o zaštiti maloletnika u oblasti pružanja medijskih usluga u Srbiji sadržaji se kategorišu uzrasnim oznakama od 12, 16 i 18 godina. Strože se kategorišu oni sadržaji u kojima su zastrašujuće scene smeštene u okruženje koje je blisko maloletniku, kao što su porodica i škola ili ako je nekakva scena koja bi mogla da izazove strah auditivno, vizuelno ili verbalno naglašena.

Ukoliko je program označen sa brojem 12, nepodesan je za decu mlađu od 12 godina. U pogledu straha moguće je u ovom sadržaju pronaći umereno zastrašujuće scene koje nisu učestale i posebno naglašene. U programu koji nije namenjen mlađim od 16 godina, zastrašujuće scene mogu biti učestale i intenzivne, ali samo ako takve scene nisu posledica sadističkog ili seksualnog ponašanja. U programu koji je obeležen oznakom 18, zastrašujuće scene u programu su učestale i intenzivne (Pravilnik o zaštiti maloletnika u oblasti pružanja medijskih usluga, 2015, član 14-16).

Pored praćenja uzrasnih oznaka, savetuju se i pristupi otvorenog razgovora o medijskim sadržajima sa decom školskog uzrasta, i kada je moguće, zajedničko konzumiranje sadržaja, posebno sa vrlo malom decom.

Valentina Sigeti

Reference:
1) Valkenburg, P. M., Cantor, J., & Peeters, A. (2000). Fright reactions to Television: A Child Survey. Communication Research, 27, 82-99.
2) Službeni glasnik Republike Srbije. (2015). Pravilnik o zaštiti maloletnika u oblasti pružanja medijskih usluga, br. 25/2015, Beograd: Službeni Glasnik.
3) Rutherford, L., Bittman, M., Biron, D. (2010). Young Children and the Media. The Australian Research Alliance for Children and Youth.

<a href=”https://www.freepik.com/free-photos-vectors/kids”>Kids photo created by freepik – www.freepik.com</a>

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *